jezebel's anatomy

bijele točkice na crnoj podlozi (riječ autora)

minijature zgotovih uslijed podložnosti promjenama raspoloženja u meni mrsko i milo doba, a
okidač bijahu raštrkani siromašni otočići toplog snijega na hladnoj zemlji – bijele točkice na crnoj podlozi.
…kako smo se voljeli igrati s njima i, zanimljivo, u njima… iako se od njih nije mogao napraviti niti jedan od ekstremiteta snjegovića (toliko male bijahu.), a kamoli cijeli snješko.
možda bi se skupilo nešto malo da zamijeni mrkvu koja također nedostaje. ali, hej, što je mrkva ako nemaš snjegovića… možeš jedino uz smijeh zamišljati kako ju stavljaš na njegove alternativne zone. i napisati blog.



blackboard (iliti blackblog)

kategorički odbijam pisati o *lagdanima. kategorički odbijam pisati o *lagdanima. kategorički odbijam pisati o *lagdanima. kategorički odbijam pisati o *lagdanima.
kategorički odbijam pisati o *lagdanima. kategorički odbijam pisati o *lagdanima. kategorički odbijam pisati o *lagdanima. kategorički odbijam pisati o *lagdanima...
(100x na ploči.)



kondenziram vlagu

sjedim u busu, kondenziram vlagu.
gle kroz prozor, gle!

kućice i lampice… ljupke, tople, mile.
kućice u snijegu… kućice u sreći.

kućice i lampice… anis, cimet, klinčić.
kućice u snijegu… kućice u paklu.



*lagdanska minijatura (patetičnog podnaslova “tebi”)

kažeš, mrziš snijeg... kidaš me.
pao je, mokar... kidaš me.
mislim, možda(?)... kidaš me.
uzmem grudu... kidaš me.
nosim ti je kao dijete... bojim se.
ljuti te?... smiješ se.
lijepa je... ne topi se.



toplo-hladno

dijete. osmijeh. dar.

odbijam… o *lagdanima…

mačka. ispod plota.

odbijam… o blagdanima...

majka. dijete. slama.

odbijam… odbijam?

spavaj, zlato. spavaj.

kamere posvuda… ne da više ne mogu otići iza zida banke i diskretno, a opet dovoljno snažno, izvući gaćice iz guze ako sam slučajno obukla one za koje sam se pitala zašto ih više ne nosim, nego više ne mogu ni gledati druge kako to rade, a da ne budem viđena…

where have all the voyeurs gone?

recimo… oni shop detectives koje ovom prilikom proklinjem po sedamnaesti put jer mi svaki puta kad mi se približe (dok opsesivno-kompulzivno čitam sastav krema za lice ne bih li izbjegla još pokoji toksični sastojak) sklizne užasna kapljica znoja niz leđa (ponekad i više njih)… vidim ih. a nekako ih i žalim. i pitam se…

where have all the voyeurs gone?

…da, u civilu si. da, imas ljudsko obličje (samo obličje, u prirodu stvari ne ulazim.). da, primaš novac za ono što radiš i zbog toga paziš da se ne razotkrije ne-znam-čiji lukavi plan. ali… vidim te! i riješit ću te se samo ako te počnem pratiti, ako počnem manifestirati takvu uvrijeđenost, superiornost, aroganciju, pa i paranoju, da me više nikada nećeš slijediti! vidim te, ti jadniče iz dm-a koji si u svoj svojoj lukavosti zaboravio promijeniti majicu u kojoj si radio jučer i prekjučer…
vidim te. i’m in control. in. control. i pitam te…

where have all the voyeurs gone?

jučer sam opet manijakalno klikala po facebooku, secirala ga uzduž i poprijeko (iz bijega od nekih važnijih i potencijalno zanimljivijih stvari, al’ nećemo sad o tome…)… i sjetim se kako volim country. i sjetim se…

“where have all the cowboys gone?”

…i još nekih prekrasnih country stvari. i kako malo ljudi sluša country. a ima tako lijepih pjesama, slušljivih, ublaženih, milih, bez silovanja bendžom, s puno soula… zašto ga ne slušaju? zato što ne znaju za ljepotu countryja ili zato što ga većina ne sluša? pa, zaboga, nije toliko udaljen.
bilo kako bilo, dodam si u profil dixie chicks i smiješim se jer sam zaboravila koliko su mi neke country stvari drage. i bliske. ne udaljene.
i idem provjeriti koliko uopće ljudi na facebooku sluša the chicks. ako ne znate kako se to radi, odnosno zatucani ste jer nemate profil na facebooku, evo ovako: klik. kliknem na profil jedne jedine osobe koja osim mene voli dixie chicks. jedne. jedine. i pita me…

where have all the cowboys gone?

…da, otkrivena sam. preda mnom je iskočio ne prozor, već prozorčina... barem je bio ogroman u mojoj glavi ako ne na ekranu. ne želim se vratiti tamo. ''who was here?'' aplikacija. i moje ime i prezime i moj avatar uvećan valjda da doprinese dramatičnosti moje spoznaje. otkrivena sam. kvragu i moje klikanje, sad će još ispasti da sam net-junkie koji okolo klika na profile ljudi koje ne poznaje. nonsens!
otkrivena. no more questions! no more soup for you!

no cowboys! no voyeurs!

just. naked.

beat in my player

walkin' down the street

beat in my player

noddin' head and sing

beat in my player

see you on the stairs

beat in my player

earphone - take it, here...

beat in our player

walkin’ down the street

then the player breaks

shakin’ heads aaaaaand…

beat in our heads

…noddin' heads and sing

sinoć… tv trešti pa nervira. svi spavaju, ja k’o sova, imam posla, idem… ugasit’ tv za početak.
tišina. teeeeeška. vani samo mrak i zima. i sve ok, al’ (k’o kad osjetiš miris koji nisi osjetio godinama pa te vrati...) prešaltam se u neko drugo vrijeme gašenja tv-a, vrijeme kad je značio puno više… znate, ono… kad su vam shitty stvari utočište (pa i hram)… od ne znam čega. ili samo navika.
dakle, prešaltam se…

klik!

…i što sad?

sve nestane i dođe tišina. džizs… da, i on… iako zna da mi se baš i ne razgovara. pa ne znaš što bi, pa muka, pa se trgaš… iz zagrljaja… i tuđeg i svog, pa ne znaš kud bi sa sobom…

…pa evo ovo:

- majmune jedan!
- hvala! :)))

…uistinu, kao da smo upali u negativnu evoluciju. de-evolution of man. nadasve dobar spot.

cijeli svijet je šiznuo pa se pitam:
je li ovo samo još jedan od cikličkih procesa (odnosno je li uvijek bilo ovako, a sada se samo više priča, zna i vidi)
ili je ovo možda (da budem negativna) posljednji za nas, završetak jednog velikog ciklusa iza kojeg možda ne slijedi novi...barem ne za nas (?)...

omča se steže, an inconvenient truth.

tablete… bježi van, tamo vani je bolje.
ugljikohidrati... trebaš sve više. ma ima dosta za sve!
pojačivači okusa… forma bez sadržaja. nemaš sadržaja pa radiš na formi.
solarij… je prazan bez tebe. praznina boli. svi vole solarij, idi!
trebaš sve više...
...tableta.
jesi li jos živ? gdje si?

jučer na youtubeu… the doll face, žena-robot u kutiji, bez nogu, ali… šminka se baš kao i žena na tv-u. to je sve što želi.
imaju isto lice – žena-robot i žena. ovaj robot je žena. ova žena je robot.
zatim televizor izmiče. the doll face ga pokušava slijediti. bez nogu i vezana za kutiju isteže se sve više, ali…

job 38:11: hitherto shalt thou come, but no further; and here shall thy proud waves be stayed. (ovo sam pročitala…stidim se i crvenim…ne u bibliji, već u…da vincijevom kodu. – gdje sam ja?)

…na kraju pada.

as i was, you are. as i am, you will be.

u prolazu sam toliko zazirala od njega… pazila da ga ne okrznem kaputom. ujutro sam se probudila i u ogledalu vidjela...ne sebe. nikoga. njega. a možda sam tek onda vidjela sebe? đavolje li aritmetike, tko bi rekao… crvena. s crvenim.

uvijek sam zazirala od crvenokosih… valjda me asociraju na nešto, a ne znam ni sama na što… znate…kad su vam neke stvari odbojne bez nekog određenog razloga. hm… mozda zato što ja nisam crvena? zato sto mi kosa ima takvu teksturu da se boja na nju ne prima, već se sva ispere (definitivno mi treba neki jači tretman.)?

je li crveni zapravo nitko drugi nego mefisto, šaljivi, okrutni, a opet blagi voditelj kviza? ili ne kviza, vec samo igre na sreću? tihi konstruktivni promatrač i iritantni destruktivni provokator – kao pun mjesec koji samo stoji, a ja imam osjećaj da mi se ruga jer postajem vukodlak samo zato što je tu? je li ovdje da me uništi? ili da me stvori? tko odlučuje?
kad se sjetim…to odavno nije moja boja, ali…prva boja koju sam ikada voljela, prva koja me zapalila, prva koje se uopće sjećam,
prva koja je bila ja…

…je bila crvena. pa what the hell, dance with the devil!

evo jedne osebujne crvenokose koja me oduševljava (ok, ok, pomalo me i plaši.) jer grije zimu:

he says when you gonna make up your mind
when you gonna love you as much as i do
when you gonna make up your mind
cause things are gonna change so fast
all the white horses are still in bed
i tell you that i’ll always want you near
you say that things change my dear
(tori amos, ``winter``)

- slušala sam ju, a sada ju i pjevam.

knez sigmund sjedio je potišten na obali jezera...
suddenly sigmund hears the flutter
of wings, and a group of wild swans flies across the moon ... sigmund
is astounded to see that their leader is part swan and part woman --
unfortunately, divided lengthwise. she enchants sigmund, who is
careful not to make any poultry jokes. (woody allen)
– koprcam se i ja, sigmunde…

s obzirom na to da se u neku ruku mogu poistovijetiti s glavnim likom u adaptaciji, evo vam jedan od mojih uncut snova. pomislih, prilično dobar početak za pisanje. pardon, žvrljanje. što manje inhibicija, što više nebuloza. nađu se poruke (i) u ludilu. (s)misao u besmislu.

ne znam ni kako sam se susrela baš s tom kadom, ni zašto je baš takva kakva je, al’ eto, srele smo se, valjda je tako moralo biti. stara izguljena kada s onim katastrofalnim emajlom kakav su imale naše bake, a s kakvim sam se zabavljala u trulom kupatilu kad sam nedavno završila u zatv...u bolnici, gdje sam tu vražju kadu izbjegavala tri dana i svim mogućim sredstvima (milijunima vlažnih maramica i antibakterijskom opremom) pokušavala odgoditi bliski susret s istom (k’o da je đavolji odvjetnik ili kakva nezadovoljna tajnica) da bih joj se na kraju morala prepustiti jer sam zaglavila na tom kontaminiranom mjestu i morala mu se što prije prilagoditi. i tako sam se i ja smočila u onome sto me zapravo može zaraziti. neću koristiti medicinske izraze, kojima btw prilično dobro baratam, jer se stilski baš i ne bi uklopili u ovaj kontekst (iako jezik znanosti...onaj hladni empirijski internacionalni logički...zna biti iznenađujuće poetski). bilo kako bilo, baš kad sam zaboravila na čari hpv-kade, vratila mi se u snovima. da me progoni. da me dokrajči.

bila je stara i izguljena. kao bakina. ali to je ujedno bila jacuzzi kada! imala je u sebi prišarafljen jedan prebizaran glavni prekidač (koji izgleda kao prekidač za svjetlo), a koji me baš i nije interesirao, i četiri veoma klimava ``mode`` prekidača (nazovimo ih tako) sa sumnjivom izolacijom (nameće se pomisao kako je kada istočnoeuropskog porijekla.).
e ta četiri su mi zanimljiva. ne znam zašto, ali uvrtjela sam si film u glavi da svaki prekidač mogu ``programirati``. točnije, da mogu birati razinu vode i način hidromasaže samo pritiskom na jedan od prekidača. to je zapravo i bilo moguće na samom početku, pri samom punjenju kade. pritisnula sam jedan prekidač i kada je bila posve puna, pritisnula sam drugi (i istovremeno poželjela malo nižu razinu vode) i, gle čuda (!), razina vode i način masaže promijenili su se na željene (a podcjenjivala sam tu olupinu.)...
SVE DOK NISAM UŠLA U VODU. modeovi se više nisu mogli mijenjati. ja sam pritiskala, a kada se samo lagano tresla. jer...rekoh...pravili su je bugari, a sklepana je od sumnjivih dijelova.
poželjela sam igru s mjehurićima (jer ipak je to jacuzzi pa kad je bal nek’ je bal...da, znam, kakav bal...), međutim prekidači nisu nikako funkcionirali, vode bi bilo ili previše ili premalo (razina je opasno fluktuirala), a mjehurići prilično siromašni pa je masažni efekt izostao. džizs...
i onda sam osjetila neopisiv strah jer se kada tresla sve više i više, a voda je zapljuskivala prekidače i bilo je samo pitanje vremena kada će me stresti struja.

sad se pitam zašto sam uopće usla u tu nesigurnu kadu... i na kraju se nisam ni pošteno okupala... ali to se nisam pitala dok sam bila u njoj. ne znam zašto mi je bila toliko bitna. ne sjećam se prostorije, nije u njoj bilo ničega osim kade, ne sjećam se vanjskog svijeta, nije u njemu bilo ničega osim ove prostorije. samo ta građevina, samo pločice, ja i kada... a kamo ću onda ako ne u kadu?...

uglavnom, zapljuskivanje me plašilo i izvadila sam čep iz odvoda ne bi li se smanjio nivo vode, ali voda nikako nije otjecala. kada zuji, a pod mojim nogama više nije čvrsta, već nestabilno meka kao da stojim u plastičnoj boci, a ne u kadi. a onda se stvorio...netko (nitko značajan da bih mu primijetila lice), otvorio vrata pokrajnje prostorije, i tamo se našla neka tuka koja je cijelo vrijeme svojim biciklom ili čime već nehotice pritiskala gumenu cijev odvoda. ja vičem: ``voda ne odlazi!`` i ona se konačno makne. fiju! zadnja kap znoja niz leđa. voda ipak odlazi. olakšanje. glupa kada. konačno sam mirna...

...ili ne. you can check out any time you like, but you can never leave. odmah je uslijedio sljedeći san. još više uznemirujuć. sanjala sam da sanjam. o tome ne mogu, zbunjuje me više od ove kade.