petak, 05.11.2010.

Ne, iskreno, ne zanima me hoće li netko ovo pročitati.
Osjećam da mi je ovo mjesto najbolje utočište, iako ni sama nisam sigurna zašto.
Nedostaje mi osjećaj da pripadam negdje, želim pronaći razlog zašto se svaki dan ustajem iz kreveta. U zadnje vrijeme često gledam filmove, i shvaćam koliko sam stvari propustila u životu, koje sada, iako nisam jako stara, nikada neću imati prilike ispraviti. Zašto, na primjer, nisam bila malo više ustrajnija u svom plesu? Zašto nisam naučila nešto svirati? Nije mi jasno zašto u 16oj godini života sve svoje vrijeme trošim na odbrojavanje dana i sati, samo brojim do završetka školskog sata, do završetka tjedna, do početka vikenda. Samo se želim osloboditi, želim biti bezbrižna, pročitati koju dobru knjigu, malo pjevati, izaći van i znati da negdje i NEKOME pripadam. Nedostaje mi nečiji zagrljaj, plače mi se od muke kada pogledam sve te djevojke koje imaju ruke koje ih svakodnevno grle. Bojim se škole, i odluka koje svakodnevno donosim, a vezane su uz školu. Znam da su krive, svaka nenapisana zadaća je kriva odluka. Svako nenaučeno gradivo je kriva i NEGATIVNA odluka. Mrzim ovu kolotečinu, život mi se svodi na školu i spavanje, na putovanje vlakom i tu i tamo poneko uzbuđenje koje uvijek na kraju dovede do novog razočaranja. '..i mrzim se jer nisam u glavi sve rasčistila, znam da mi ne bi bilo milo kad bih te vidjela..' I SAMO ŽIVIMO IZ DANA U DAN, I SVAKI SAN DAVNO NASTAO JE IZBRISAN. koga da pitam, brate, ko će mi dat odgovore, reci bilo što, osim da je moglo biti gore..