četvrtak, 12.11.2009.

Lišće osluškuje svaki moj korak dok hodam po njima. Na rubu suza, sreću pronalazim u zvukovima pjesme i šuštanju tog istog lišća. Kapljice kiše polako mi klize niz obraz. Možda se ipak kroz naočale ne vide moje suzne oči. Uzimam ključ i ulazim u svijet u kojem me grliš onako kao danas. Ulazim i vidim tebe kako sjediš zamišljen, dok glazba iz starog gramofona trešti i ispunjava me zadovoljstvom. Osmijehnem se i ugnijezdim ti se u krilo. Smiješ se, i nadam se da je sve u redu.
Tu moja iluzija prestaje. Jake kapi kiše probudile su me iz savršenog života. Ili takvog ni nema. Bojim se da nema. Jer, bez tebe sam nitko. Bez tebe sam duh. Bez tebe sam opet ona ja koju ne volim. Ona koja svaki svoj dan proživljala na način da glumi. S tobom sam sretna. S tobom se smijem. Ne bojim se svijeta, ni ljudi. Ne dopuštam svađu ni mržnju. Zbog tebe opet pišem, crtam. Je li moguće da si ti moja inspiracija i motiv za sve? Ne znam, bojim se da si to ne umislim kao i mnoge stvari.
Glupa sam. Zašto se brinem.
Odlazim. Uživajte.