petak, 22.02.2008.

«Moje nebo sad je posoljeni zrak, a more razlivena tinta. I zato pjevam da ne pojede me mrak jer da nisam ovo ja bih bio biljka.»

boomp3.com

Mrki su oblaci plovili iznad Grimundalovog trga dok se nad nj spuštala hladna, jesenska londonska noć. Vjetar je plašio slabašna stakla tavanske sobe. Prve zrake mjesečine jedvice su doprle do izlizanog drvenog poda. Na hrastovom je krevetu sjedila Rebecca u čijem je naručju ležao zec pepeljasta krzna zvan Cabagge. Migoljio je svojom njuškicom dok je Rebecca dohvatila foto album sa susjednog noćnog ormarića koji je pripadao Hanni. Na početnoj su se stranice smiješile dvije osmogodišnje i pomalo krezube djevojčice širokog osmijeha. Nižoj je kosa sezala jedva do ramena dok je drugoj pak bila svezana u rep. Istoga je trena prepoznala sebe i Hannu kao malene djevojčice, davno prije nego li su upoznale svijet magije. Druga je stranica prikazivala Hannu , Vanju i Paulu na trećoj godini kako sjede u knjižnici. Sve tri su bile natprirodno lijepe. Hannu su krasile pune crvene usnice i mliječna put povrh svega, Vanju duboke plave oči, a Paula se mogla pohvaliti uvojcima duge plave kose. Rebecca nije imala ništa od toga. Istina , imala je velike bademaste oči koje su bile samo još jedne obične smeđe koje bi ponekad presijavale na crnu boju. Kao mala je imala smeđe uvojke koji su se izgubili kako je rasla. Sada je imala kestenastu kosu skoro do polovice leđa. Jednostavno rečeno bila je obična djevojka. Običan čovjek. Ništa više. Snažno je zatvorila album i pomaknula Cabaggea koji je zadrijemao. Prišla ogledalu te se zagledala duboko u njega. Vidjela je sebe. Dušu koja traži pravi put. Mladi cvijet koji se boji biti povrijeđen i povrijediti bilo koga. Dohvatila je najbližu knjigu, bacila je u ogledalo te snažno zalupila vratima i nestala iz sobička.

* * *

U kuhinji se nalazilo mnogo užurbanih ljudi koji su upravo napuštali kuću. Prostorija je bila poprilično mračna pošto su je štitili stari zastori neobičnog kariranog uzorka. Teta Molly je užurbano spremala doručak za svakoga dok su oni dolazili jedan za drugim. Ugledala je mamu kako ispija posljednji gutljaj kave i ustaje od stola. Tate nije bilo.
-Rebecca, budna si. Tata je već krenuo u ministarstvo, a ja žurim za njim. Nadam se da neću zakasniti. Čuvaj se.- rekla je užurbano ljubeći je u čelo
-Naravno, kao i uvijek.- reče sjedajući za stol za kojim su već odavno doručkovale Hermiona, Ginny i Hanna, odjevene također u pidžame kao i ona.
- Kamo svi žure?- upitala je još sneno
-U ministarstvo, pošto ih većina radi ondje, kažu da je totalni kaos.- odgovori joj Hermiona rastežući ruke
- Kako si?- upitala je Hanna zabrinuto
- Današnje jutro je u skladu s mojim raspoloženjem- reče na što se Ginny zagledala kroz maleni prozorčić iznad sudopera.
- Pretpostavljam da nije baš sunčano.- reče
- Ne, spustila se sablasna magla.- reče pritom misleći na tugu koja joj se stezala oko srca uzimajući svoj danak.
- Trebala bi biti bolje volje, ipak ti je sutra rođendan.- natuknula je Hermiona pokušavši unijeti vedrinu
- Rođendan kao rođendan. Svake godine isti, samo što sam ja svake godine sve starija. Šesnaest i nije baš neka impresivna brojka.- priznala je
-Djevojke , mislim da je vrijeme za spremanje kovčega. Danas se vraćate u Hogwarts.- pridružila im se teta Molly
-Zar je istraga već završila?- radoznalo se okrenula Hanna
-Da, tako je, no nisu otkrili ništa neobično. Čini se da će napad na Samanthu postati samo još jedan od školskih mitova.- rekla je Hermiona ustajući od stola zajedno sa svojim tanjurom pogledavajući me krajičkom oka.


* * *

Sljedećeg jutra, sišavši u društvenu prostoriju Rebeccu je zabljesnula njezina praznina. Očito da su svi već bili na doručku. Kao i obično ona se zadržala u spavaonici. Još uvijek nije raspakirala sve stvari, a netko treba i počešljati i u red dovesti njezinu dugu kosu koja je tog jutra mirisala na maline.
Prolazeći kroz vrata velike dvorane, na svom je mjestu ugledala mnoštvo poklona koji su pristigli od njezine obitelji i prijatelja za njezin šesnaesti rođendan.
Sjela je elegantno kao i uvijek dok joj je kosa pala preko desnog ramena.
- Sretan rođendan!- s leđa ju je zagrlila Hanna
- Hvala. Nisam ni očekivala toliko puno darova- reče iskreno
- Samo je jednom u godini rođendan. Svi su stigli jutros.-
Uz pomoć Hanne, Rebecca ih je odnijela u spavaonicu kako bi počistila svoje mjesto za stolom. Trebale su se vratiti na doručak, no nisu se mogle suzdržati vidjevši čokoladnu tortu tete Molly. Neće im škoditi, ionako tijekom tjedna ne jedu mnogo slatkog, a u Hogwartsu za doručak i nema neki određenih pravila.
Nažalost, morale su se rastati pošto je Hanna slušala astronomiju, a Rebecca aritmetiku. Hanna je skrenula u desni hodnik i time je Rebecca ostala sama.
Imala je osjećaj kao da je Hogwarts postao sablasniji otkako se vratila ili se to samo stvorila pogrešna slika u njezinoj glavi. Začula je hladne korake iza sebe te se okrenula. Ugledala je Marca kako joj se približava sakrivajući ruke iz leđa.
-Pitao sam se hoću li te sustići pošto imaš veoma brzo hod.- reče zadihano
-Brz? Jedan od najbržih.- podsmjehnula se
-Želio sam ti čestitati rođendan.- reče pružajući joj crveni paket
-Hvala, nisi trebao.- reče skromno
-To je samo mali znak pažnje- nasmiješio se svojim neodoljivim smiješkom
- Kako je Samantha?- upitala ga je kao grom iz vedra neba na što je on podigao desnu obrvu zastavši u čudu
-Pa, dobro je, uglavnom. Ne govori mnogo. O tom događaju mislim. Lijepo od tebe što ti je stalo.-
- Nije to ništa posebno, samo me zanimalo.- pokušavala je zvučati kao da je nije briga, no ipak je željela znati nešto više o svojoj polusestri. Njihov je razgovor prekinulo zvono i Rebecca je još više ubrzala korak tek usput pozdravivši Marca.
Stigavši u učionicu, sjela je u svoju klupu koja se nalazila u stražnjem dijelu učionice. Odložila je knjige i odmotala paket u kojem se nalazila bombonjera. Njezina najdraža. U njoj je zatekla i poruku ispisanu veoma čitkim rukopisom.

Sretan rođendan!

Uz najljepše želje, koje ti nažalost ne mogu ispuniti, poklanjam
Ti svoje prijateljstvo. Od srca,
Marco.

Čitala je grimizna slova. Znala je da je to najbolje za njih oboje : biti prijatelji.


* * *

Knjižnica je bila prepuna učenika koji su nadoknađivali propušteno gradivo. Rebecca je stajala pored ogromnih polica s knjigama pogledom tražeći slobodni stol ili najmanje slobodno mjesto, kojeg očito nije bilo. S negodovanjem je izdahnula i sjela na drvenu klupu do jedne od polica. Skinula je torbu sa ramena te izvadila knjigu i počela je čitati. Desetak očiju je prolazilo kraj nje i barem je svako drugo pomislilo kako je ona naudila svojoj polusestri. Začudo, duga joj je kosa bila raspuštena, a ne svezana u rep ili pletenicu koju je po običaju nosila. Na prekrižena je koljena odložila knjigu i pokušala se koncentrirati. Osjetila je val topline koja je doprela do lijeve strane njezina tijela.
-Slobodno?- upitao je glas koji je veoma dobro poznavala.
- Sjedi li itko na ovome mjestu?- upitala je retoričko pitanje
- Shvatit ću ovo kao pozitivan odgovor.- reče joj Marco
- Kako si?- upita iznenada na što je Rebecca ljutito spustila knjigu
- Bolje nego jučer, što tebi apsolutno ništa ne znači jer ne znaš kakve sam volje bila jučer pošto se jučer nismo sreli.- vješto je komplicirala
-Filozof si bila, filozof si i ostala.- podsmjehnuo se
- Shvatit ću ovo kao kompliment- reče mu
-Malina?- upita začuđeno
-Kako molim?- ponovo je spustila knjigu
- Tvoj šampon, miris kose, malina- objasnio je
-Dobro zapažanje.- pohvalila ga je nakon čega je nastupilo nekoliko minuta šutnje
-Ne mogu ja ovo- prekinula je napetost
-A što to?- zanimalo ga je
- Biti prijatelj s tobom. Preteško je. Izazivaš me. Ne mogu.- reče
- Ne razumijem; nismo li mi uvijek bili nešto poput prijatelja?-
-Stvar je u tome da smo bili nešto poput prijatelja, ali ne i prijatelji. Ti ni ne znaš kako je teško odoljeti tvojoj razbarušenoj kosi, dubokim plavim očima i blistavim smiješkom. Preteško za mene, nisam tome dorasla.- priznala mu je usput spremajući knjigu u torbu
- Varaš se ; meni je još teže. Tvoji pokreti, dok se krećeš poput srne, tvoj miris, tvoja kosa, način na koji gledaš ljude. Pomislio sam kada bismo bili prijatelji da bi bilo lakše, no samo si time otežavam život. Ponekad se pitam da nisam sreo Samanthu da li bi bilo drugačije…-
- Bilo bi drugačije, sigurna sam, ali ti si je sreo, nažalost.- reče staklenim pogledom ustajući sa klupe kretavši se prema izlazu. Nerado ga je ostavila, no morala je. Sjediti kraj njega, a ne imati ga bilo je mnogo teže nego ga uopće ne vidjeti.

ponedjeljak, 11.02.2008.

«Dođoh po utjehu, a naiđem na svijet koji treba tješiti»

boomp3.com





Kao i svakog dana, Samantha se povukla u jedan od zapuštenih zahoda Hogwartsa kako bi otpuhnula koji dim duhana. Nije bila strastveni pušač, već je pušila samo onda kada bi bila nervozna. Prstima je prošla kroz kosu i zabacila pogled kroz prljavi prozor. Ugasila je cigaretu na ostarjelom umivaoniku na koji se počela skupljati kolonija pljesni. Začula je škripanje vrata iza sebe. U zahod je stupila djevojka mračno crne kose do ramena, velikih zelenih očiju, ogrnuta pelerinom.
-Tu si se zavukla. Ja sam mislila da više ne pušiš- obratila joj se djevojka sjedajući u turski sijed prašnjavi pod.
-Misliti je vraga znati. Naravno da nisam prestala! Ponajviše sada kada mi se u život ponovo miješa ono kopile od moje sestre- uzdahnula je
-Nije li ona starija od tebe, Sam?-
-Da! Tri mjeseca! To je kao cijela vječnost! Nego, Leiah, koliko se nas dvije poznajemo? 8 godina? Da, tako negdje…Jesi li se ikada zapitala kako bi bilo da je situacija obrnuta ; da ja imam sretnu obitelj, a ne ona!- povisila je ton Samantha
-Iskreno, nisam. Osim toga, to imaš nešto što ona neće moći imati ; Marca. Pogledaj je samo: ona je patetična, vegetirajuća štreberica koja ne vidi dalje od svojeg nosa, a ti možeš imat sve što želiš.-ustala je sa tla te se naslonila na zid .
- Kako se tok događaja mijenja, ni Marco više neće biti moj. Platit će mi ona!- ljutito je lupila šakom o umivaonik koji je zadrhtio od straha. Njihov je razgovor prekinulo školsko zvono koje je oglasilo kraj sata Preobrazbe, a time ujedno i njihova markiranja.

* * *

Rebecca se spuštala niz brežuljak koji je bio poprilično zelen i živ za ovo doba godine. Vjetar joj je prolazio kroz rijetko kada raspuštenu kosu koja se doimala poput morskih valova. Spretno se provlačila kroz naslage zemlje točnije krtičnjake koji su joj se našli na putu. Nedaleko od obale Crno jezera ugledala je zamišljenu Hannu kako osluškuje zvuk prirode. Sjedila je sklupčana, poput kakve loptice vune, bojeći se opasnosti koja vreba na svakom koraku.
-Što ti radiš ovdje?- upitala ju je Hanna gledajući krajičkom oka prema jezeru
-Tražila sam te u dvorcu, no nije te bilo pa sam pomislila da si možda ovdje.- reče joj sjedajući na travu do nje
-Guši me. Sva ta okolina. Cvrkutave učenice koje hihoću, Snapeova masna kosa, svakodnevno pojavljivanje Harrya Pottera na naslovnici Dnevnog proroka. Imam osjećaj kao da ne pripadam ovdje. Nemam zraka.- dala si je oduška
-Žao mi je.- bilo je jedino što joj je Rebecca mogla reći pošto nije bila vješt govornik već je sva svoja mišljenja i osjećaje držala duboko u sebi.
-Bio bi mi još teže da nemam tebe i Jakea. Vi činite moj svijet.-
- Drago mi je što imamo tu čast. Nadala sam se da će ti razgovor pomoći.-
-Ne, zapravo ako nemaš ništa protiv voljela bih biti malo sama.- reče joj kristalnim pogledom. Rebecca nije morala više ništa reći. Ustala je sa tla i zaputila se prema dvorcu iza kojeg se sakrilo sunce. Uspinjajući se hladnim i kamenim stepenicama kretala se prema knjižnici- jednom od njoj najdražih mjesta u Hogwartsu. Pažnju joj je obratio skoro- bezglavi Nick koji je lebdio u zraku.
-Rebecca McOwen! Lijepo li vas je vidjeti!- pozdravio ju je
- Nicky! Zadovoljstvo mi je- zvučala je poprilično ljubazno
-Kuda žuriš u ove kasne popodnevne sate?- zanimalo je duha
-U knjižnicu, već poprilično kasnim. Nadam se da je Jake još tamo- ubrzala je korak kada je najednom njihov razgovor prekinuo bolni vrisak. Rebecca se sledila na mjestu. Nije znala da li da bježi ili da se ne miće. Skoro- bezglavi Nick je zanijemio. Odlučila je krenuti u smjeru vriska. Popela se nešto više niz stepenice te skrenula lijevo kod ženskog zahoda. Na mokrom je tlu ugledala beživotnu Samanthu kako leži umrtvljena, blijedog lica. Potrčala je što je brže mogla. Ugledala je poveću lokvu krvi pokraj njezina tijela . Dotakla joj je vrat kako bi osjetila puls koji se pojavio nakon samo nekoliko sekundi. Odahnula je jer je znala da je još živa. Iz ugla se pojavio Nevill uplašeno gledajući u krvavi prizor.
-Nevill! Brzo pozovi nekog od profesora! Ona je ozlijeđena!- vikala je Rebecca dok je punašan mladić stao trčati prema Dumbledorovom kabinetu.

* * *

Tu je večer provela u Dumbledorovom kabinetu okružena profesorima i samim ravnateljem. McGonagallica se nadvila nad Rebeccu, pridržavajući joj pokrivač koji joj je padao s ramena. Snape je koračao sa jednog kraja kabineta na drugi dok je Sproutica nervozno stiskala komadić svoje pelerine. U prostoriju koja je bila obavijena strahom ušao je Filtwick sa Samanthinom majkom, Emily.
-Smjestili su je u bolničko krivo. Možemo se nadati najboljem pošto je izgubila mnogo krvi- prošaptao je dok su se oči Samanthine majke punile suzama.
-Hvala nebesima- odahnula je zabrinuta McGonagallica
- Ipak, trebat će nam donator krvi. Problem je taj što gospođica ima krvnu grupu A koja je poprilično rijetka za ove krajeve. Ako uskoro ne nabavimo određenu količinu krvi, bojim se da Samantha neće preživjeti - reče Madam Pomfrey
- Ja joj mogu darovati krv- prozborila je Rebecca na iznenađenje ostalih
- Moja krvna grupa je nula što znači da je i ona može primiti.- reče uvjereno
- Znam da nikada niste bile bliske, ali Rebecca hvala ti!- zagrlila ju je Emily
- Uredu, Rebecca kada ste spremi za donaciju recite- savjetovala ju McGonagallica
- Mogu odmah večeras. Vrijeme nas neće čekati- reče ustajući iz fotelje
- Kako vi želite.- kazala je Madam Pomfrey gledajući na sat.

* * *

Sljedeće se jutro Rebecca probudila s bolovima u desnoj ruci. Hanna je sjedila na njezinoj postelji te je promatrala kako se budi boreći se sa boli. Otvorila je željezno teške kapke te ju je obasjala jutarnja svjetlost.
- Nisi to morala učiniti. Nije zaslužila.- reče Hanna
-I ona je ljudsko biće, moja polusestra. Možda nije zaslužila, ali nisam je željela imati na savjesti ako bi se dogodilo ono najgore.- obrazložila je Rebecca
-Ti si predobra prema njoj dok te ona tretira poput kakvog ološa.- reče dok je Rebecca zijevala unedogled.
- Kada sam jučer vidjela njezinu majku, koliko je shrvana osjećala sam se dužnom. Ipak ju je ona sama odgojila i ja sam ta zbog koje je tako bilo. Željela sam se odužiti. Samantha joj je najbliža i jedina obitelj. Trebaju jedna drugu. Također, tu je i Marco- napomenula je, onako samo slučajno
-Ah da, Marco. ( zakolutala je očima ). Prema dobrima budi dobar, a prema lošima pravedan. Pokušaj se voditi time.- rekla joj je ustajući sa kreveta. Dobacila joj je školsku uniformu kao znak da se preodjene i krene na doručak. Rebecca je svim snagama zakopčavala bijelu košulju dok joj je ruka, plava poput borovnice drhtala.
Sjedajući za gryffindorski stol ,sve su oči bile uprte u nju, kao da je međunarodna zločinka koju traže po cijelom svijetu. Svi su bili zabrinuti i s pitanjem u glavi da li se sto moglo dogoditi baš njima. Tko bi znao kakve su sve glasine kružile školom. Grupica je Ravenclawki pričala baš o mogućnosti da ju je ranila Rebecca dok je Slytherinima cijela situacija bila ni više nego smiješna.
Kako više nije mogla slušati glasine sa svih strana, ustala je od stola ne doručkovavši. Krenula je prema bolničkom krilu. Polako je otvarala masivna vrata koja su vodila u nj. Bojala se pogledati u prostoriju pošto nikada nije voljela išta vezano uz bolesničke sobe i vidare. Lice joj je obasjala blaga sunčeva svjetlost koja se jedva probijala kroz snažno nabijene zastore. Pored Samanthinog kreveta, na drvenoj je stolici sjetio uplašeni Marco. Snažno ju je držao za ruku dok su mu se oči caklile kao nikada do sada. Rebecca je poželjela poletjeti, zagrliti ga i uvjeriti da će sve biti uredu, ali nije smjela. Na vrhovima prstiju mu se približila, tiho dišući.
- Ozdravit će.- konačno je prozborila na što se on okrenuo
- Ah, ti si Rebecca. Nadamo se najboljem. Madam Pomfrey je rekla da je imala mnogo sreće jer je mogla proći i dvostruko gore.- reče joj
- Sve je to iza nje, proći će, kao i sve ostalo u životu.-
- Rebecca, puno ti hvala. Nisam mogao nikada očekivati da ćeš joj baš ti dobrovoljno spasiti život. Hvala ti još jednom.-
- Ipak mi je ona mlađa sestra, a čemu starije sestre služe?- rekla je nekako da pritiskom u grudima. Marco je ustao te joj se približio na vrlo malu udaljenost.
Nedostajala joj je njegova blizina. Dugo su gledali jedno u drugo ne znajući što reći. Malo je nedostajalo da im se usnice ponovo dotaknu, no Rebecca je kažiprstom lagano odgurnula njegove od svojih. Stala je na prste te ga poljubila u čelo i osjetila njegov prozračan miris.
- Čuvaj se, uredu?- rekla je napuštajući bolničko krilo zatvarajući vrata za sobom. Naslonila se na hladno drvo i uzdahnula dok joj je niz lice potekla suza.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.