ponedjeljak, 16.01.2012.
Ponekad poželim..samo nestati i nikad se više ne vratiti
U mom kratkom, izrazito mladom životu, često si postavim isto pitanje na koje nikad ne mogu naći odgovor. I mislim da ga nikad neću naći.
" Bože, zašto si me ostavio ovdje kad si me mogao uzeti? Uzeti " Ponekad mislim da bi mi bilo ljepše gore s Tobom nego ovdje,u ovom svijetu, s ovim ljudima. Ljudima od kojih me nekolicina njih toliko povrijedila da se još uvijek nisam oporavila od toga. Kažu da vrijeme liječi sve rane. Meni se tako ne čini. Neke od njih, iako zanemarene, još uvijek su mi u srcu jer ih jednostavno ne mogu samo tako "zaboraviti". Ne mogu. Jednostavno je preteško.
Dosad sam imala puno stresnih situacija u kojima sam se osjećala toliko zatočeno, kao u zatvoru. U mom vlastitom zatvoru koji sam djelomično stvorila ja, a djelomično moji roditelji. Svoju sam priču ispričala nekolicini ljudi kojima vjerujem i znam da me neće žaliti zbog toga što sam proživjela, a i vama sam je ovdje iznijela. Čak se usudim reći da je to post s najviše pokazanih emocija ikad. Ovo mi je mjesto utočište u kojem pronalazim mir. Mir u kojem mogu napisati i reći što želim, bez straha da će to vidjeti netko tko ne bi smio zbog ovog ili onog. Jednostavno - našla sam svoje mjesto pod suncem.
No vratimo se mi na temu.
U toliko situacija koje sam dosad doživjela toliko sam se borila sa zbrkanim osjećajima i mislima da sam mislila da ću sići s uma. Nisam mogla više tako živjeti. Ne mogu više. Osjećam pritisak u zadnje vrijeme. Svakim danom sve više i više. I ne znam način da izađem iz tog začaranog kruga koji se ponavlja svako malo u bilokojoj situaciji, dok slušam neku pjesmu, gledam televiziju pa se priča o temi smrti( koju sam danas htjela pogledati, ali nisam stigla pa ću sutra ujutro jer me živo zanima što odrasli kažu na to) ili bilokad kad počnem razmišljati o svom životu. Moram reći da stvarno imam sve što poželim, stvarno imam.
Nemojte mislit sad da sam suicidalna jer nisam, previše volim ovaj život koji mi je dan da bi si ga oduzela. Jer nemam pravo na to.
Ako me On već odlučio ostavit tu,a ne uzet k sebi čim me stavio tu.. to nešto znači.
Znači da oni glupi doktori nemaju pojma o onome u čemu su, kao, stručnjaci. Jer su, kao prvo za mene prognozirali da sam muško. I drugo, prognozirali mi sigurnu smrt nakon samo nekoliko dana od mog rođenja.
Mislim da samo to govori o njihovoj "stručnosti".
Ponekad želim jedostavno nestati i ne vratiti se zbog stvari koje me ovdje toliko ljute da ne mogu podnijeti da sam tu. Kao naprimjer, ponašanje mojih staraca. To NIJE NORMALNO. Stvarno nije. Možda je to zato što su me zamalo izgubili, ali opet.. Jednostavno me moraju pustiti da "se pronađem", sad, kad mi je vrijeme za to. A ne za 10 godina ili još duže. Jer će onda biti prekasno.
A tko će biti kriv ako postanem nešto što ne želim i kasnije zbog toga žalim cijeli život?
Mislim da znate odgovor.
Nije da ih ja sad mrzim, ne volim ili to. Nego jednostavno me moraju kad-tad pustit jer imaju još jako malo vremena da budu strogi kakvi su bili dosad. Imaju još godinu i pol. A onda - nova stranica.
Možda za njih ne, ali za mene sigurno.
" If you accept the change, let go, and free yourself from fear of the unknown, you may find the purpose and fulfillment that you'd searched for all along"
Joe Keane
- 20:03 -
