Ne znam točno kako da počnem…
Dogodilo se to davne 1804 godine, ali ni danas još nitko ne zna sto se točno dogodilo.
Doduše, postoji nekolicina ljudi koja zna o ćemo se tu radi.
Ipak, ne bih se bas složila s time da su oni ljudi, jer oni su…ma ne mogu to ni izgovorit. Kad se samo prisjetim da postoji nešto toliko strasno, jeza me prođe.
Mislim da bi bilo najbolje da vam ispričam sve od početka.
Evo kako je to započelo…
Bila sam samo jedna mala djevojčica na koju se nitko nije obazirao. Imala sam dva brata i sestru.
Neki put bi mi se činilo da bi me samo ona razumjela od svih ljudi koje sam poznavala…
Uvijek sam živjela u svome svijetu i nisam razmišljala o onome sto je stvarno. O onome sto se događa oko mene…
Ti događaji za koje nikad nisam marila, promijenili su mi život…
U to vrijeme, mnoge bolesti su napale jedno malo, mirno mjesto u kojem sam živjela.
Kuga i sifilis su kradom ušli u naše živote.
Bilo je strasno prolaziti ulicama, jer pri svakom koraku ljudi su padali mrtvi na zemlju.
Skoro su svi bili bolesni.
Moji roditelji, i oba brata…svi su umrli.
Jedino smo žive ostale moja sestra i ja.
Ona je bila tri godine starija od mene.
Iako nije ništa znala o životu i radu, zaposlila se u jednom rudniku.
Iskorištavali su je maksimalno.
Tako mi je bilo teško gledati ju kako svakim danom sve vise propada.
Svaki dan ju je sve vise gospoda Smrt zvala u svoje odaje…
Prošlo je nekoliko tjedana od smrti naših voljenih, kad se dosjetila.
Znate mi smo vam, naime imale jednu tetu, koju nažalost do tada nismo upoznale. Ona je živjela u Transilvaniji.
Zaputile smo se na dugi put.
Posto su nam sav novac koji smo imale ukrali, Mary je sama morala zarađivati novac.
Naravno pobjegla je iz rudnika.
Sigurno se pitate kako je onda zarađivala to malo novca sto je dobila…
Tužno, jako tužno…
Ne mogu vam ni opisati kad sam saznala kako ona zarađuje taj prokleti novac.
Postala je…prostitutka…
Prodavala je svoje tijelo zbog mene.
Zamislite samo kako sam se ja osijecala, zapravo kako se osijecam dok vam ovo pišem i ponovno proživljavam ono sto sam toliko dugo sputavala na dno svoje duše…
Ne možete to zamisliti.
Vjerujte mi!
Put do Transilvanije je bio grozan.
Putovale smo noću, jer danju su vrebale svakakve opasnosti na cesti.
Bile smo umorne od silnoga hoda i gladne, jer nismo ništa jele već nekoliko dana.
Sve smo potrošile na vodu, koja je tada bila jako skupa.
Kad samo konačno došle do Transilvanije, bile smo pune inficiranih rana. Sve nas je peklo.
Nismo znale gdje naša teta živi, ali sjećale smo se da nam je mama govorila o njoj i njenoj kuci.
Kućica je bila uz potok na zelenoj travi.
Iza kućice je bila šuma. Gusta i mračna. Neki bi rekli i ukleta.
Naravno nisam vjerovala u to, jer sam uvijek zamišljala dom svoje tete kao neko sigurno mjesto, na kojem možeš slobodno spavati, bez ikakvog straha da će te netko ozlijediti.
Došle smo po noći.
Ulice su bile potpuno puste, samo je vjetar nemilosrdno zavijao i plašio nas svojim krikom.
Hodale smo i hodale.
Došle smo do jednog potoka i kućice koja je ponosno stajala kraj njega.
Nismo znale sto da radimo, pa smo pokucale na vrata kućice.
Otvorila nam je jedna žena srednjih godina.
Osorno nas je pitala sto hoćemo.
Mi smo je samo gledale, dok Mary nije konačno progovorila.
»Mi smo sestre Courage. Jesi li ti naša teta? « Tada se srušila na tvrdu zemlju.
Žena je brzo otrcala u kućicu. Natrag je došla s ogledalom.
Stavila ga je pred Maryno mlado lice.
Na njemu se nije pojavio nikakav trag.
Počela sam plakati kao kišna godina.
Moje sestrice vise nije bilo.
Nikad vise neću čuti njen glas, ni vidjeti njeno lice.
Plakala sam i plakala.
Počela sam i vrištati.
Žena me čvrsto zagrlila i rekla mi- »Nisi sama. Ja sam tvoja teta i čuvati ću te! «
I tako je prošlo deset godina od smrti mojih roditelja i brace.
Kuga se suzbila koliko je to bilo moguće, ali je još uvijek harala Engleskom.
Ja sam postala lijepa mlada žena.
Puno sam naučila i sve to zahvaljujući teti Rose.
Ona me jako voljela. Uvijek je bila dobra prema meni.
Sve sto znam njoj dugujem.
Sve svoje slobodno vrijeme sam provodila na rubu sume, ležeći ispod jednog ogromnog hrasta, čitajući.
Jako sam voljela citati…
Jednog dana, dok sam hodala prema svome omiljenom mjestu u sumi, ugledala sam jednog dečka.
Njegov pogled je bio ozbiljan, a oči hladno crne.
Tamna kosa mu je lepršala na povjetarcu.
Jako me zainteresiralo sto on tu radi, tako da sam kriomice pošla za njim ni ne sluteći ono što će se dogoditi.
Hodao je sve dublje i dublje u Ukletu šumu. Mrak je postao tako jak da se vise ništa nije vidjelo.
Nisam se obazirala na to. Samo sam išla za njim.
Zaboravila sam sva obećanja koja sam dala teti da neću ulaziti u sumu.
Nešto me privlačilo i ja sam taj osjećaj jednostavno morala poslušati!
Došli smo do sredine šume. Tada sam ga izgubila.
Gledala sam svuda oko sebe, ali nisam vidjela ni njega ni put natrag prema selu.
Bila sam prestravljena.
Odjednom se netko stvorio iza mene.
Zabio mi je zube u venu na vratu.
Osjetila sam kako mi polako krv teče niz grudi.
Oči su mi se sklapale i srce mi je sve sporije počinjalo raditi…
Sljedeće čega se sjećam je to da sam se nasla u jednoj spilji i tamnokosi je stajao pored mene
Njegove hladne oči prodrle su duboko u mene. Svatko normalan bi sada osijecao strah i srce bi mu lupalo sto na sat, ali moje srce je u potpunosti mirovalo.
Sjetila sam se tada krvi i straha koji me prožimao.
Odmah sam shvatila sto sam postala.
Bila sam ne mrtva.
Postala sam vampir.
Moj život se od tada promijenio.
Tamnokosi ili Death kako su ga ostali zvali, objasnio mi je sve o ne mrtvima.
Nisam to mogla prihvatiti.
Jednostavno nisam htjela nikome oduzeti život.
Nažalost, glad je pobijedila.
Prekinula sam život jednoj mladoj djevojci, malo starijoj od mene.
Zlo me sve vise obuzimalo.
Vise mi nije bilo teško ubiti.
Sada sam to radila iz zabave.
Death i ja smo pobili skupa pola sela koje mi je nekad bilo dom.
Uživali smo u tome.
Nama je bilo normalno doći do nekog i popiti mu malo krvi.
Kako smo bili naivni.
Mislili smo da će to trajati zauvijek.
Postala sam jedna od rijetkih vamiprica koja je ubila toliko ljudi.
Kud god sam prošla, svi su me gledali s poštovanjem.
Bila sam iznimno cijenjena, zajedno s Deathom, koji je u medu vremenu postao moj vječni supružnik
Znate koja nam je bila najdraža vrsta zabave?
Dolazili smo ljudima na balove i polako im pili krv.
Naravno, imali smo i mi svoje zabave.
Svi vampiri su dolazili na njih.
Jednom su nam na bal upali ubojice vampira.
Koja je to grozota bila.
Svuda oko nas križevi i sveta voda.
Kako je to samo peklo!
Čak i danas osijecam tu bol.
Death je u toj zamci izgubio život. Po drugi put.
Pogodili su ga srebrnim metkom.
Skoro su svi vampiri umrli.
Tek ih je nekolicina uspjela preživjeti.
Bila su to strasna vremena.
Svi smo se držali zajedno, ali vise nismo mogli otvoreno djelovati.
Morali smo se ponašati kao obični ljudi.
Pobjegli smo iz tog sela i otišli skroz na sjever Transilvanije.
Od petsto vampira, samo ih je šestero uspjelo preživjeti.
I dan danas živimo skupa i skrivamo se po rubovima suma, ne bi li slučajno neko zalutalo dijete, doletjelo u naše ruke…
Sada vam pišem u nadi da ćete shvatiti nas život i konačno nas pustiti na miru, jer mi smo jadna bića koja bi učinila sve da prežive…
Prica mi je jadna...Je tako?A sta se moze...Doslo mi je pa je napisah...
Puuuusa!
P.S.Ajde mi recite sto mislite, ali iskreno!!!
|
