|
Teško je živjeti u ovome svijetu, teško se nositi s ovim brigama i teško je sve to podnijeti. Petar je to znao, ali uvijek se borio protiv toga, nije dao da ga život pregazi. Tako je jednu večer prije spavanja odlučio u svome malome stanu pripremiti si nešto za večeru. Dugo nije kuhao, no opet kuha za sebe. Uzeo je iz friždera jedan koma mesa, ranije ga je već premazao vegetom i ostalim začinima, stavio ga je na dasku i razrezao na 4 dijela. Svaki dio bio je otprilike velik kao dlan bez prstiju. Zatim je uzeo jednu tavu i nalio malo ulja u nju, razmazao je ulje i zapalio plamenik maloga štednjaka. Nakon što se tava zagrijala stavio je na nju meso koje je zacvrčilo i ubrzo se mogao osjetiti primamljivi miris iz kuhinje koji bi i najsitije natjerao da jedu još. Istina, Petar nije bio neki kuhar no sve što je i spremao uvijek je spremao za sebe, a sve što je naučio naučio je od majke kada je kao mali puno vremena provodio u kuhinji s njom. Nakon što je ispekao meso stavio je više ulja u tavu i pusti ga da se grije. Izvadio je 2 krumpira iz friždera, oprao ih, ogulio i narezao te zatim ispekao u tavi. Imao je i veliku sivu papigu, Žakoa. Papagaj se zvao Mel. Mel nikada nije bio u kavezu, Petar je jako volio životinje i smatrao je mučenjem da tako velika ptica mora biti u nekom kavezu, isto tako nije mu podrezivao krila pa je Mel povremeno poletio u tom malome stanu.
Mel je jako volio Petra, papige su monogame životinje a Petar je to znao. Mel je imao mnogo prilika pobjeći i niti jednu nije iskoristio. Taman kada je Petar spremio večeru Mel je dogegao podom do njega. Petar ga je stavio na svoje rame i počeo pripremati stol za večeru u dnevnome boravku. Mel nije znao oponašati puno ljudskoga glasa, no znao je reći stvari poput svojega i Petrovog imena, znao je pozdraviti i znao je još par stvari, ali je brzo učio. Iako nije puno pričao sve bi razumio. Petar je bio prosječnog izgleda, bio je srednje visine, imao je zelenkasto plave oči, a jedina stvar oko koje su se ljudi znali svađati je bila boja njegove kose jer je Petar imao jako svijetlu kosu. Ljudi su se svađali je li njegova kosa plava ili smeđa, no ustvari ona je bila nešto između tj. nešto što se nije moglo sa sigurnošću reći jer bi tokom ljeta kada je sunce jače posvijetlila pa bi bila više plava dok bi zimi potamnila i bila više smeđa. Sve u svemu Petar se nikada time nije zamarao, jedino ga je povremeno mučio ožiljak iznad desne obrve koji se protezao skroz do kose.
Taman kada je Petar postavio stol i sve netko mu je pozvonio na vrata. Pogledao je na sat u boravku, bilo je već dosta kasno da bi netko dolazio u posjet, ipak ne ideš nikoga posjećivati kada je pola deset. Petar je otvorio vrata a na pred njima je stajala mlada djevojka. Imala je crnu kosu srednje duljine koja je ispod male kapice izgledala pomalo smiješno. Bila je prosječne visine za djevojku, izgledala je vrlo mlado, no to je bio samo izgled, ustvari nije bila jako mlada, ali je bila mršava pa je možda to pridonijelo tom mlađahnom izgledu. Pomalo zbunjeno ju je pogledao, sa sobom je imala jednu malu torbu i ruksak, nije bila baš obučena za hladno vrijeme koje je bilo vani i tresla se od hladnoće. Petar ju je upitao da što treba ili koga traži.
Djevojka mu je odgovorila:
- Tražim Mariju Ivković. Ona tu živi ili je živila ako se ne varam.
- Da, živila je no odselila se prije dvije godine, od tada ja tu živim. A vi ste?
- Ja sam njena kćer. - Petar je ostao zatečen.
- Kćer? Gospođa Marija mi nikada nije rekla da je imala kćer u ono malo što smo razgovarali, a i sigurno nije izgledala kao da je ikada rodila, to se na majkama primjeti.
- Uvjeravam vas da sam ja njena kćer. Ime mi je Vesna Ivković. – još uvijek sa sumnjom u pogledu Petar joj je odvratio.
- Ja sam Petar Maničić, vidite piše na vratima.
- Da vidim, zato sam se i začudila.
- Oprostite želite li ući unutra da porazgovaramo, nije baš pristojno od mene što pričam s vama na vratima.
- Ne bih vam željela smetati, a znate li možda gdje se odselila moja majka?
- Uđite unutra molim vas. Odgovorit ću vam na sva pitanja koja imate.
Djevojka je ušla u Petrov stan, nije bio velik, gledala je slike na zidu i odjednom začula glas «Dobra večer.» Pogledala je na stol, a na stolu je stajao Mel. Gledao ju je sa svojim smeđim tamnim očima i očekivao njeki njen odgovor. Ona ga je zbunjeo pogledala i rekla «Večer.»
Mel se okrenuo i vratio se natrag do raspremljenog stola, čekao je Petra da mu da mali komadić mesa iako si je mogao i sam otkinuti malo sa svojim jakim kljunom, no nije bio pohlepan. Vesna je odložila svoju torbu i ruksak kraj stolca na koji je sjela. Petar ju je pitao želi li možda nešto za piće ili možda da mu se pridruži na večeri. Djevojka je sve odbijala jer se osjećala kao stranac, a to je ustvari i bila. Djevojka ga je ponovo priupitala za njenu majku
- Ne znam kamo se odselila, znam samo da više nije u ovom gradu. A kako to da vi ne znate?
- Ja sam se pred par godina posvađala s majkom i pobjegla sam od doma. Uglavnom bilo mi je dosta svega i odlučila sam se doći ispričati jer dosta mi je bježanja i skrivanja.
- A imate li gdje ostati preko noći?
- Nemam ali sigurno postoji negdje u blizini kakav hotel ili nešto. - Petar je malo zastao, prijestio se nečega od ranije pa je nastavio.
- Da postoji, ali u njemu, vjerujte mi, nećete spavati sami. – Vesna ga je začuđeno pogledala, nije joj bilo jasno, postavila je novo pitanje.
- Kako to mislite?
- Pa recimo samo da pred dvije i pol godine sam ja odsjeo u tom hotelu pa se ispostavilo da imaju problema s različitim insektima i štakorima.
- Dobro, ali ipak je to bilo pred dvije i pol godine.
- Gospođice ovo vam je jako siromašna četvrt, ako ste prije živjeli ovdje vjerojatno to i sami znate, ako želite otići neću vas zadržavati no slobodno možete prespavati kod mene. - Vesna je ostala začuđena.
- Oprostite ali vaša gostoljubivost je i više nego očekivana, no neću moći prihvatiti vaš prijedlog.
Petar je sjeo za stol i počeo večerati. Ponovo je priupitao Vesnu želi li nešto za večeru i da je sigruno gladna i uvjeravao ju je da ima i više nego dovoljno. Vesna je bila gladna, nije jela ništa od jutra otkako je krenula na put, no pokušavala je to nekako sakriti. Pristala je na večeru a zatim je Petar donio još jedan tanjur i još jedan set vilica i noževa za Vesnu. Rekao joj je neka slobodno skine jaknu i da se ne boji Mela, da je on kao malo dijete. Kada je Vesna sjela za stol i počela jesti zajedno sa Petrom Mel joj je prišao i stajao ispred nje na stolu.
- Sigurno ga zanima hoćete li mu dati komadić mesa. On je takav, ispituje dobrotu ljudi.
Vesna je pružila ruku i dala mu je mali komadić mesa koji je Mel primio u svoj kljun i odnio natrag do Petra, tamo ga je polako žvakao i pojeo.
- Sigurni ste da ne želite ostati preko noći? Meni neće biti problem spavati u fotelji, već sam mnogo puta zaspao u njoj nakon dugonoćnog rada.
- Hvala vam ali zbilja ne treba, snaći ću se nekako. – Vesna je odgovorila sa polu punim ustima.
- Nije da zabadam nos, ali koliko novaca imate sa sobom? – Vesna je taj trenutak progutala ono što je imala u ustima i rekla.
- Malo, jako malo. Puno sam potrošila da stignem ovamo.
- I kako onda mislite platiti hotel?
- Ako bih vas mogla zamoliti da mi ne govorite vi prije nego što odgovorim na vaše pitanje, zovite me rađe Vesna.
- I onda se nemojte niti vi meni obraćati sa vi, zovite me Petar.
- U redu Petre. Što se tiče hotela za noćas ću sigurno imati dovoljno novaca.
- Pa zar ne bi bilo možda pamentije da si to sačuvaš za nešto što će ti trebati ovih dana? – Petar je inzistirao da pomno razmili i iskoristi ponudu koja joj se nudi, ipak Vesna ga nije poznavala i njen strah je bio glavni razlog tom suprostavljanju da ostane tokom noći. Isto tako nije znala ima li možda Petar djevojku i ako ona dođe ujutro na vrata što bi mogla pomisliti. No najviše od svega bilo ju je strah Petra jer iz iskustva je znala da ljudi koji su uvijek isprva dobri i gostoljubivi, koji su na oko bezazleni su zapravo vukovi u ovčjoj koži. Ali nije znala da Petar nije bio takav. Naime Petar je izgubio roditelje u automobilskoj nesreći kada je imao 15 godina. Bio je to strašan sudar jer je on sam imao sreće što je ostao živ, spasilo ga je baš to što je sjedio na stražnjem sjedalu jer su njegovi roditelji poginuli unatoč zračnim jastucima i mnogim drugim sigurnosnim stvarima.
Te noći vraćali su se sa vjenčanja Petrove sestrične. Vani je padala ledena kiša i Petrov je otac, unatoč tome što je vozio polako i što nije bio pijan, počeo gubiti kontrolu nad autom. Auto je proklizao s ceste i nastavio niz blagu padinu. Iako je on držao kočnicu auto je klizio po mokroj zemlji i šljunku ubrzavao, nakon nekih 5-6 sekundi klizanja naletio je na drvo i okrenuo se na bok i kližući sa krovom nabio u drugo drvo i tu je stao. Na kraju se ispostavilo da njegovi roditelji bi vjerojatno preživjeli da nisu bili vezani, no to je Petru pružilo malo utjehe. Idućih par godina živio je kod te sestrične, imao je neki osjećaj da joj je, a i njenom mužu teret, pa kada je navršio 20 godina odlučio je otići svojim putem. Otkako je završio srednju počeo je raditi, a kada je našao stalan posao odselio se. Kupio si je taj mali stan, a pošto je često bio sam kupio si je i ljubimca pred pola godine Mela. Isto tako priča kako ga je kupio također je bila čudna. Kada je došao u pet shop i gledao koju bi si životinju uzeo odma mu je za oko zapeo Mel. Bio je još jako mlad, nije imao niti svo perje. No gledao je Petra svojim velikim smeđim očima i nije skidao pogled s njega. Kada je Petar obišao sve ostale živoinje definitivno se odlučio na pticu, mislio je kupiti i akvarij, no osim što je bio skup ne bi ga imao gdje staviti. Tako se odlučio za Mela koji također nije bio baš jeftin, no zašto se odlučio za njega. Jednostavno gledao je ostale ptice i činile su se jako sretnima, jedino mu je Mel djelovao nekako tužan. Petar ga je iz tog razloga kupio, mislio je da mu može pružiti dovoljno ljubavi da ga razveseli.
I s vremenom se pokazalo da je bio u pravu, Mel je dosta toga naučio od Petra i zavoljeo ga je. Uvijek se veselio kada bi ga vidio i uvijek bi bio tužan kada bi Petar odlazio, no znao je da će se vratiti. S vremenom je počeo oponašati njegov glas. Petru nikada nije bilo na umu naučiti ga to, ali kada je vidio da je Mel sam voljan znao je odvojiti vremena za njega i pričati mu dok bi ga Mel pažljivo slušao. Prvo što je naučio bilo je vlastito ime pa zatim Petrovo. Tek onda počeo je učiti fraze i izraze, kada se koji primjenjuje i takve stvari. No otkako ga je kupio Mel je Petru postao svakodnevno društvo jer Petar nije imao prijatelja osim onih s kojima je radio, no s njima se samo na poslu i družio. Zato mu je i svako društvo dobrodošlo, čak i ovo nenadano kao što je bila Vesna.
Vesna je neko vrijeme razmišljala dok je jela s Petrom i Melom kao društvom.
- Dobro recimo da si u pravu. – nastavila je Vesna – Recimo da će mi trebati novac ovih dana pa ću prihvatiti tvoju ponudu da ostanem.
- Onda dobro, nakon večere ću pripremiti krevet, pa čim misliš leći slobodno izvoli. Ja još moram izračunati neke stvari za posao i pripremiti nešto tako da sam sutra bez brige. Ipak je sutra subota. – Nadodao je mirnim glasom u kojemu se moglo primjetiti olakšanje što je sutra vikend.
- Petre hvala ti još jednom, ne znam kako da ti se za ovo odužim. – rekla je Vesna nemirnim i nesigurnim glasom jer još uvijek je osjećala strah, no što je više vremena provodila s Petrom to je njen strah bio manji.
Nakon što su pojeli Petar je počeo mjenjati posteljinu na krevetu, a Vesna je htjela se nekao zahvaliti pa je odlučila oprati suđe. Bilo joj je neugodno jako što je Petar toliko gostoljubiv a ona ništa ne radi. Petar je začuo lupkanje suđa u kuhinji, ipak je to bio mali stan. Petar je prekinuo malo presvlačiti posteljinu i došao do vrata kuhinje. Vidio je da Vesna pere suđe a onda ju je upitao:
- Oprosti, ali što radiš?
- Pa perem suđe kao što vidiš. – Odgovorila je Vesna s malim osmjehom na licu.
- Ako se ja ne varam ti si gost u ovoj kući, a ja domaćin stoga bih te zamolio da presaneš s pranjem suđa jer to nije pristojno.
- Nije pristojno što ja samovoljno perem suđe? – Vesna se malo začudila Petrovom izjavom
- Nije pristojno da gosti išta rade osim.... gostuju.
- No što ako ja ovo želim? Dosadno mi je.
- Pa pereš suđe... Odi i gledaj televiziju, pričaj s Melom malo, samo nemoj raditi.
- Da pričam s Melom, zar se s njime može razgovarati?
- Odi i provjeri. U sobi je na fotelji.
Vesna je ostavila suđe, obrisala ruke i otišla u sobu. Petar je oprao ostatak suđa iako je Vesna oprala veliku većinu već, pa se vratio u sobu i nastavio pripremati Vesni krevet. Vesna je međutim razgovarala malo s Melom, nije to bilo nešto ozbiljno, ali nasmijavao ju je. Trebao joj je smijeh, nije se već dugo smijala. Nakon što je Petar pripremio krevet rekao je neka proba, pa ako joj se nešto ne sviđa da će rado promijeniti. Petar je u tom trenu stavio Mela na vrh fotelje i sjeo u nju. Bilo je već jako kasno, gotovo ponoć kada se sjetio da nije završio stvari vezane uz posao, iako nevoljko ustao je i malo sredio stvari vezane uz posao. Za desetak minuta je bio gotov. U to vrijeme Vesna je provela nešto vremena u WC-u. Kada su ugasili svjetlo i već si poželjeli laku noć Vesna je započela razgovor još jednom.
- Petre jel spavaš?
- Ne, nisam još umoran. Sjedim i gledam kroz prozor. – Jer je fotelja bila okrenuta prema prozoru kako bi tokom dana svjetlo padalo na stol ispred fotelje da bi Petar mogao u njoj raditi.
- Htjela bi te nešto pitati ali malo mi je neugodno.
- Reci slobodno, ne može biti ništa strašno.
- Zašto si mi dopustio da ostanem?
- Zašto? – Petar je malo zastao, ostao je zatečen pitanjem no brzo je nastavio – Zato što mi se činilo da ti treba pomoć iako je ti konstantno odbijaš.
- Pa da, hvala na tvojoj upornosti.
- Nema problema. No reci mi, ako ja smijem nešto pitati, koliko ti imaš godina? Ne djeluješ da imaš više od dvadesetak.
- Dobro onda djelujem - nasmijala se Vesna - jer imam dvadeset i jednu. A koliko si ti star?
- Dvadeset i tri nema dugo, prošla dva mjeseca.
- Ozbiljno? Ne bih nikada rekla. – začuđeno i nekako nesigurno Vesna je nastavila. – Kladila bih se da imaš 25 godina.
Petar se nasmijao – Eh da bar imam, onda bi me možda ljubav i krenula.
- Zašto to kažeš, misliš da bi te ljubav možda krenula.
- Zato što otkako sam se doselio ovdje prije dvije godine nisam još uspio pronaći djevojku. Malo mi ne dopušta posao, a i kad pronađem neku to se sve brzo raspadne kao kula od karata.
- A u čemu je problem?
- Iskreno ne znam. – Petar je uzdahnuo i sklopio oči. Iako je u sobi bio mrak pa je bila mala razlika imao li on oči otovorene ili zatvorene ipak ih je zatvorio, možda prije zaspi.
- Ulovio me malo san, idem ja leći. Laka ti noć. – malo je zastala, pa nastavila – I još jednom hvala ti.
- Laka ti noć.
Kada je Vesna otvorila oči već je bio dan, dva dana nije spavala u krevetu jer je stalno putovala. Godilo joj je spavanje u krevetu, osjećala se odmorno i puna energije. Pogledala je prema fotelji u kojoj je spavao Petar, no njega već nije bilo. Ustala je i krenula prema kuhinji gdje je pronašla pripremljen doručak, ali Petra opet nije bilo. Razmišljala je da pojede doručak, spremi se i ode jer nije znala kada će se Petar vratiti i gdje je uopće otišao. Za doručak joj je pripremio 3 jaja na oko, poveću šalicu čaja, dvije šnite svježega kruha i sirni namaz. Uzela je to u dnevni boravak sa jednim manjim stolnjakom i pojela. Kasnije je oprala suđe, ostavila ga da se suši. Totalno je zaboravila da je i Mel u stanu, primjetila ga je kada se vratila u dnevni boravak gdje je hodao po stolu. Mel ju je pogledao i rekao «Dobro jutro», Vesna je odvratila. Bilo joj je nekako glupo razgovarati s papigom ali upitala ga je
- Znaš li gdje je Petar?
Mel ju je isprva pogledao, shvatio je što je pitala i samo odgovorio: - Vratit ću se.
- Ali kada će se vratiti?
Mel nije odgovarao, nije znao niti izgovoriti kada će se vratiti, a kamoli da je znao kada. Vesna je uzdahnula i počela slagati krevet na kojemu je spavala. Kada ga je složila razmišljala je što bi mogla napraviti da se oduži Petru za gostoprimstvo, no opet nije znala gdje je Petar otišao i kada će se vratiti jer nije ostavio nikakvu poruku ili nešto slično. Vesna je odlučila pripremiti ručak iako je bilo tek 10 sati. Pronašla je nešto mesa u frižderu, pronašla je rižu i krušne mrvice što joj je dalo ideju što da napravi. Mel je došao u kuhinju jer je bio znatiželjan po prirodi, a uvijek je provodio vrijeme s Petrom dok je on kuhao, sam je poletio i sletio na rub hladnjaka. Vesna se malo bila uplašila ali je ubrzo shvatila što je Mel htio. Nastavila je sa spremanjem ručka dok je Mel sve promatrao svojim malim znatiželjnim smeđim očima. Nakon što je ispekla prvi komad mesa odrezala je mali komadić i stavila sa strane da se hladi i nastavila dalje peći meso. Riža je već bila kuhana kao i neka juha iz vrećice što ju je pronašla sa ostalim začinima. Već je bilo 15 minuta do podneva no Petra još nije bilo. Vesna je dala onaj mali komadić mesa Melu koji ga je ubrzo probao i pojeo. Kada je pojeo podrignuo se i rekao «Pohvala kuharu». To je ustvari naučio od Petra koji je obično kada bi jeo ono što je kuhao znao se podrignuti i reći isto. Vesna se nasmijala i odgovorila sa hvala.
Sve je pripremila na stol i čekala. Srećom pa nije dugo čekala jer je u podne i petnaest minuta Petar ušao u stan. Ostao je jako iznenađen kada je vidio spremljen ručak na stolu. Odjednom se iz sobe pojavila Vesna, a iz sobe se mogao začuti Melov glas «Evo me». Začuđen i pozitivno šokiran Petar je pogledao Vesnu. Ona mu je objasnila da ako ništa drugo mogla je barem skuhati ručak za njegovo gostoprimstvo. Sjeli su i ručali. Petar je stalno hvalio kako je ručak jako ukusan i da ona zbilja odlično kuha. Tako ukusno rižu nije dugo jeo jer ju sam baš i nije znao pripremiti. Nakon ručka ovaj puta je Petar preduhitrio Vesnu u pranju suđa, a Vesna je otišla u sobu i upalila TV. Po običaju na TV-u ništa pametnoga, pa ga je ubrzo i ugasila. Mel se dogegao do kreveta i poletio na njega. Došao je do Vesnine ruke i počeo se maziti uz nju. Melu je jako svidjela Vesna, bila je draga osoba i on je to osjetio. Vesna je ubrzo shvatila što je Mel htio pa ga je malo mazila po perju. Kada je Petar ušao u sobu i vidio Vesnu i Mela nasmijao se i rekao:
- Znaš, do sada mu se nitko baš nije svidio, a kamoli ijedna od mojih bivših cura.
- To je valjda zato što tvoje prijašnje cure nisu dolazile petkom navečer u pola deset pred tvoja vrata – Vesna se nasmijala kao i Petar. Na kraju je cijeli taj susret ispao ironičan.
Petar se ponovo počeo spremati i rekao je da će se vratiti za sat vremena iako opet nije rekao kamo ide. Kada se vratio već je bilo pola šest. Rekao je Vesni da se spremi i da idu malo van prošetati jer nije hladno niti ružno vrijeme. Bio je početak siječnja i vani je bilo jako hladno. Iako je snijeg već prošao zemlja je još uvijek bila zamrznuta. Vesna se spremila i izašla van s Petrom. Hodali su i razgovarali sat vremena. Vesna nije uopće shvatila da je Petar cijeli put šetnje već odavno isplanirao jer su se našli ispred jednog malog kafića. Ušli su unutra i sjeli se za jedan mali stolić u kutu koji je začudo bio prazan. Petar je naručio voćni čaj, a Vesna vruću čokoladu. Kada su sjeli Petar je započeo razgovor s novom temom.
- Odlučio sam te izvesti malo van, ne možeš stalno sjediti u onom malome stanu.
- Pa hvala ti, iskreno nisam se ovome nadala i ovo je baš jedno ugodno iznenađenje. – Vesna je pogledala Petra u oči. Oboje su osjetili nešto iako nisu znali što, pogledi su im bili iskreni, topli... Niti jedno od njih nije htjelo samome sebi priznati da mu se drugo sviđa, nekako im je sve to bilo još prerano, nisu bili spremni na to, a opet kao da su oboje to htjeli. Razgovarali su tako neko vrijeme, zatim je Petar odjednom upitao Vesnu
- Ej, želiš li otići u kino?
- U kino? Nisam bila ima već 4 godine.
- Pa nisam niti ja dugo bio, a baš bih htio otići pogledati film u ugodnome društvu.
- Hvala na komplimentu, ali što ćemo gledati? – Vesna je bila pomalo i znatiželjna, a i sada je ostala još više iznenađena nego što je bila kada su otišli na piće.
- Pa ja sam mislio da ti izabereš film, ali ako želiš možemo se dogovoriti.
- Pa dobro, hvala ti još jednom.
Izašli su iz kafića, Petar je platio račun i nastavili su šetati prema kinu. Prošli su kraj mnogih ljudi, što mlađih, što starijih, što zaljubljenih parova, što grupe prijatelja, što obitelji, što samaca. Oni su se također doimali poput jednoga para, djelovali su kao da se poznaju cijeli život iako se nisu još poznavali niti 24 sata. Petar više nije znao što bi rekao, ponovo je osjetio onu privačnost koju je osjetio kada je Vesnu pogledao u oči, pogledao ju je dok su hodali prema kinu i dok ju je gledao imao je osjećaj kao da se znaju već mjesecima... godinama. Odlučio je sve to držati za sebe, nije htio ništa govoriti. No Petar nije znao da onaj trenutak kada su izašli iz kafića ga je Vesna skoro primila za ruku, no usjpela se izvući kopajući po svojoj torbici. Malo su razgovarali iako nitko od njih nije primjetio jer su oboje razmišljali. Razmišljali su jedno o drugome a nisu si to htjeli priznati. Kada su napokon došli do kina i ušli unutra gledali su postere filmova koji trenutno igraju. Komentirali su što bi bilo dobro što ne i na kraju su se odlučili na komediju. Petar je platio i karte i kupio grickalice i sokove, a Vesni je bilo neugodno zbog toga. Petar joj je govorio da joj nema što biti neugodno jer on tako želi. Sjedili su otprilike u samoj sredini kina, a Petra je jedino mučilo da ovo nije neka kvazi-komedija. No na njegovo vlastito iznenađenje film je bio prava komedija, oboje su se smijali, a trebao im je smijeh, Vesni pogotovo. Ovako dobro se nije zabavila već dvije godine. Bila je jako zahvalna na tome iako mu nije to rekla otvoreno, no Petar je nekako znao. Kada je film završio i kada su izašli iz kina Vesna je poljubila Petra. Isprva je Petar bio šokiran, ali kasnije se prepustio trenutku. Oboje su uživali u poljupcu koji i nije bio baš kratak. Dugo su stajali, tako spojenih usana, zagrljeni i uživali. Potpuno su se prepustili poljupcu. Nakon što su im se usne malo razdvojile pogledali su jedno drugoga u oči. I dalje su stajali zagrljeni, ali nisu ništa govorili, samo su se gledali. Kao da je tim pogledom Vesna ujedno htjela reći i hvala i oprosti, a Petar kao da joj je govorio da nema veze. Poljubili su se još jednom, a taj poljubac je bio puno dulji od prošloga. Nakon svih tih poljubaca krenuli su natrag prema Petrovom stanu. Počela je padati lagana kiša pa su malo požurili. Cijelo vrijeme nisu ništa govorili, ali oboje su se osjećali sretno, oboje su si dokazali ono što nisu htjeli priznati, a to je da su se jedno drugome svidjeli.
Kada su bili samo dvije ulice udaljene od Petrovog stana spustio se pravi pljusak iako je vani bilo hladno, no bilo je pretoplo za snijeg. Ovaj put Petar nije požurio nego je stao, primio Vesnu za ruku i povukao je bliže k sebi, prigrlio ju je i poljubio na tom pljusku. Petar je mogao osjetit hladne kapi kiše kako padaju po njegovoj glavi, ali na njih nije obraćao pažnju, obraćao je pažnju na tople Vesnine ruke oko njegovoga vrata i njen topli dah na svome hladnome licu, mogao je osjetit njene tople i meke usne na svojima, ali o tome nije razmišljao. S tim poljupcem je jednostavno utonuo u neku neopisivu dubinu, osjećao se kao da lebdi, osjećao se zaljubljeno. Vesna je ostala iznenađena Petrovim pljupcem na kiši ali i ona se prepustila trenutku. Ona se nakon toliko godina bjega konačno osjetila zaštićenom, konačno se osjećala da ima nekoga a ne samu sebe kao do sada, kada joj je ta misao prošla kroz glavu stisnula je još jače ruke oko Petrovog vrata i još se više priljubila uz njegov lik.
Neki ljudi koji su prolazili u žurbi su ih primjetili kako se ljube na tom pljusku nisu niti mogli zamisliti da su njih dvoje još jučer bili potpuni stranci. Nakon jednog dugog poljupca Petar je predložio da krenuo kući. Kada su došli u njegov stan uopće nisu obraćali pozornost na Mela koji je stajao na stolu u boravku. I dalje su se ljubili, počeli su se skidati i na kraju završili u krevetu vodeći ljubav kroz većinu noći. Drugog dana kada su se probudili nitko od njih nije osjećao nikakvu krivnju zbog jučerašnjih postupaka, nitko se nije grizao da je učinio nešto krivo i oboje su bili sretni. Niti sami nisu bili svjesni činjenice da se poznaju ustvari samo tridesetak sati, a ustvari već su se zaljubili jedno u drugo. Nisu previše znali jedno o drugome, ali bili su voljni saznati, bili su voljni pružiti si šansu, bili su voljni pokušati....
Vesna je pričala sa svojim prijateljicama na kavi u njenoj kući. Kuća je bila velika, imala je dva kata. Na prizemlju je stajao poveći dnevni boravak, u dnevnom boravku su bila vrata prema podrumu i stepenice prema drugome katu, na kraju dnevnog boravka stajala su jedan vrata koja su vodila u isto tako poveću kuhinju. U kuhinji vrata za izlazak u dovrište, kuhinjski stol na kojemu su ručali i na kojemu je bilo mjesta za šestero ljudi. Kuhinja je bila kompletno opremljena. I kako je Vesna i dalje pričala sa prijateljicama mogla je začuti dolazak automobila ispred kuće. Nasmijala se i odložila šalicu i dalje slušala što su joj prijateljice pričale. Nekoliko trenutaka kasnije u kuću je utrčalo i dvoje djece, dječak od 11 i curica od 13 godina. Oboje su povikali «Mama!» i dotrčali do Vesne i zagrlili ju. U tom trenu i Petar je ušao kroz vrata. Nije to više bio isti Petar, bio je stariji, imao je 39 godina. Kosa mu je već pomalo sijedila, ali još uvijek je imao mladenačko lice. Dok je Vesna grlila djecu na njenoj se ruci mogao vidjeti prsten. To je bio vjenčani prsten, bio je napravljen od zlata i imao je mali dijamantić za ukras. Niti Vesna više nije bila ista, imala je 37 godina, no bila je stretna, nije razmišljala o svojim godinama niti o Petrovim. Imala je sve što si je ikada mogla zamisliti. I Mel je stajao na svojoj prečkici i dalje baš kao i prije 16 godina pričao, smijao se, podrigivao dok je jeo, ali i prostačio. Ako je netko ostao isti to je onda bio on. No činjenica je da ustvari više ništa nije bilo isto, sve je bilo mnogo bolje. Sve je završilo dobro samo zato što je Petar jedne noći ugostio jednu mladu djevojku kojoj je dobrodošla njegova pomoć, sve je završilo dobro jer su odlučali pokušati, sve je završilo dobro jer su nakon toga imali jedno drugoga. Njihova kćerkica Maja je znala pitati za četiri slike koje su uvijek stajale u dnevnom boravku, da im ispričaju priču vezanu uz te slike. Na prvoj slici bila je Vesna i Petar koji je stajao iza nje, zagrlio ju i poljubio u vrat. To je bila slika koja je nastala tjedan dana nakon što su se upoznali. Druga je bila slika s njihovog vjenčanja dvije godine kasnije. Treća je bila kada su se vratili iz rodilišta s Majom, a četvrta kada su se vratili iz rodilišta s Ivanom. Sve četiri slike imale su jednu zajedniču stvar, to je bila ljubav.
Eto ljudi, nakon duljeg vremena (cijeli mjesec) napisao sam nešto. Istina je da vas ovaj mjesec baš i nisam niti čitao niti komentirao, pa ću ovaj vikend morati malo nadoknađivati :). Kome se nisam javio mailom javim se popodne ili navečer, a do tada ostanite mi dobri, lijepi i pametni
|
