|
Hej ustani, jutro je, Badnjak je. To su bile riječi s kojima je započeo Danijelov dan. Ustao je iz kreveta, probudila ga je mlađa sestra, još je bila dijete, imala je šest godina. Bilo je pola 9 kada je Danijel ustao iz kreveta i krenuo do kuhinje da si skuha kavu. Stavio je kuhati kavu i razmišljao je o svemu što mora danas uraditi. Razmišljao je o prošlom Božiću i prošloj Novoj. Ustvari razmišljao je o svim prijašnjim Božićima i svim novogodišnjim proslavama i kako je uvjek nešto se dogodilo da nije mogao ili otići nekaom ili se dobro provesti. Naime prošle godine u ovo vrijeme umro mu je jedan od najdražih prijatelja, pred tri godine umrla mu je tadašnja cura. Njemu ovo doba nije bilo niti drago niti sretno, budilo je samo tužna sjećanja, samo tužne trenutke. Nikada nije imao na umu lijepotu ovih sretnih dana. Sve ga je mučilo, sve mu se motalo po glavi. Lupio je šakom o stol zaboraveći da u njoj drži žlicu. Žlica mu je ispala od siline udarca i pala na plamenik špareta. Brzo je ugasio šparet i izvadio žlicu ispod rešetaka. Dok je vadio žlicu opekao se na rešetku pa je propsovao pokoju, no voda je već bila kuhana, pa je nalio vodu u šalicu i pripremi si espresso po običaju. Nije stavljao šećer, što simbolički, što iz razloga što mu nije bila kava sa šećerom dobra. Ionako nikada mu život nije bio sladak, zašto bi bila kava.
Sjeo je za stol uzeo novine u ruke. Majka je već bila u dućanu i kupila novine. On otvorio crnu kroniku i počeo čitati naslove. Najviše ga je privukao naslov «Brutalno pretučen, pa izboden nožen i iskrvario do smrti», počeo je čitati i vidio kako je mladić od 23 godine, ne puno stariji od njega, doživio svoju sudbinu. Nakon crne kronike otvorio je osmrtnice i listao, tražio da bi možda vidio, tj. ne bi vidio neko poznato lice. U tom trenutku ponovo je protrčala njegova mlađa sestra, zaigrana i vesela zbog Božića. Došla je do njega i rekla «Danijel, danas dolazi Djed Mraz, donosi nam darove!»
Danijel ju je pogledao, nije joj htio reći da Djed Mraz ustvari ne postoji. Ipak je ona još bila dijete, a i on je imao nešto malo srca što mu je ostalo. On je pogledao nju nasmijao se i rekao da će joj Djed sigurno donijeti puno lijepih darova jer je bila dobra cijele godine i da joj je siguro donio ono što je željela. Naime Danijel je isto kupio par darova za svoje najdraže. Tati je kupio sat, majci je kupio prsten s posvetom, dok je svojoj seki kupio jedan srebrni lančić, baš onakav kakav priliči curama. Privjesak na lančiću je bila mala svijeća, nalazila se u krugu od vatre. S lančićem se nalazilo i jedno malo pisamce. Pisalo je neka te ovo svijetlo vodi kroz život. Inače Danijel nije imao puno novaca, no ovo je uštedio od cijele godine i od onoga što je dobio za rođendan. Bilo je vrijeme da i on jednom kupi nešto svojima.
Nakon što je popio kavu obukao se i izašao van. Prošlo je nekih pola sata otkako je ustao no morao je razbistiriti glavu. Dugo je hodao, uopće nije razmišljao kamo ide, samo su ga tijelo i um nosili negdje daleko. U njegovom pogledu se mogla vidjeti dubina, moglo se vidjeti da njegova duša uopće nije u njemu, da je negdje daleko i od njegovih misli i njegovog tijela. Moglo se vidjeti silueta čovjeka. Moglo se vidjeti duha... I dok je tako hodao po velikoj hladnoći. Razmišljao je kako je trebao obući deblju jaknu.
Stajao je na mostu i gledao svoj dah. Gledao je kako nestaje u daljini i nije uopće razmišljao o hladnoći iako je i sam vjerojatno bio hladan kao sami led. Nastavio je hodati preko mosta. Nije to bio veliki ili visoki most. To je bio mali mostić preko jedne manje rijeke, bio je napravljen od kamena. Tu je obično dolazio razmišljati. To je bilo njegovo utočište. Ionako nikada tu nitko nije prolazio. To je bio teško pristupan šumski puteljak, cestica je zarasla svakakvim grmljem, ljudi više nisu prolazili, a ustalom nikoga nije niti bilo vani u ovo hladno vrijeme. Danijel je odlučio prošetati malo gradom pa se vratiti kući. Trebalo mu je dva sata da dođe do grada i odlučio se malo zgrijati pa je sjeo u jednu kavanu.
Malo toga je radilo na badnjak, no kafići su uvijek otvoreni. Ušao je unutra i sjeo se u jedan kut, taj kut je imao luster, no dvije od tri žarulje nisu radile pa je bio u polumraku. Njemu nije smetalo. Pasala mu je toplina kafića, osjetio je kako mu se krv vraća u uši i prste, ponovo je počeo osjećati noge. Konobarica je došla do njega i pitala ga što će, naručio je duplu crnu kavu i čaj od limuna. Promatrao je malo ljude iz sjene svoga kuta. Vidio je tri para i dvije grupice ljudi. Jednu grupicu su činile cure, vjerojatno se nisu dugo vidjele pa sada prepričavaju neke zgode koje su im se dogodile. Vidjelo se da su dobre prijateljice i da se dugo poznaju. Drugu su grupicu sačinjavali mnogi dečki i cure, vjerojatno neka srednjoškolska ekipa koja dogovara nešto za proslavu Nove. Od ona tri para dva su bila cura i dečko. Danijel je mogao vidjeti toplinu u njihovim očima i da se iskreno vole. Treći par su bila dva dečka, stari prijatelji moglo se vidjeti, nekih 25-26 godina. Pričali su vjerojatno o poslu ili starim danima, tko zna o čemu sa te duljine ih nije mogao čuti. Konobarica mu je donijela kavu i čaj. Danijel je odlučio prvo popiti čaj da se zgrije, pa onda s guštom ispiti kavu. Kada je izašao iz kuće bilo je jutro, sada je već bilo debelo popodne. Nije bio gladan iako nije ništa jeo. Počeo je piti kavu kada je u kafić ušao jedan njegov stari poznavnik još iz osnovne škole koji se odselio kada je krenuo u srednju. Sjeo je preko puta njega i pričali su malo o životu i tako. Nakon nekog vremena je njegov frend spomenuo kako ga ide ljubav. U tom trenutku Danijela je nešto presjeklo, sjetio se događaja pred tri godine. Pogled mu je utonuo negdje u dubinu, na 3 sekunde je nestao sa svijeta. Zatim je ustao i izvadio 20 kuna na novčaniku i ostavio ih na stolu. Ispričao se prijatelju i rekao da mora ići. Čaj je popio no kave nije popio puno. Izašao je van i ponovo počeo hodati, ovaj put prema kući. Imao je dobra 2 sata pješice do doma. Putem je samo razmišljao o glupostima. Razmišljao je samo o svom poslu i fakultetu. Radio je i studirao, trebali su njegovi roditelji novaca pa je počeo raditi u 10. mjesecu. Nije mu bilo teško malo se žrtvovati za njih jer su se oni prije žrtvovali za njega. Kada je došao kući ponovo je do njega dotrčala sestra, rekla mu je da su već okitili bor, za njega su ostavili jednu kuglicu, onu koja je njoj bila najljepša. On ju je primio u naručje i podigao, rekao je neka ju ona stavi umjesto njega. Odnio ju je do bora, a ona je kuglicu objesila na granu koja je bila malo dulja od ostalih, a imala je samo jednu kuglicu. Kuglica je bila crvene boje, imala je na sebi malo zlatnih šljokica u obliku trokutića. Pozdravio je majku i oca, oni se nisu pitali gdje je bio, već su se navikli na te njegove šetnje pa su pretpostavljali.
Već je bila večer, osam sati. Danijelova mlađa sestra je zaspala, on je taj trenutak odlučio staviti njegove poklone pod bor kao što su to učinili i njegovi roditelji. Nisu ih otvarali do samog Božića. Kada su si čestitali Božić i pogledali svoje darove otišli su probuditi Petru i reći joj da je Božić i da joj je Djed već ostavio darove, no da se žurio pa je nije stigao pozdraviti. Ona je ustala i gledala svoje darove, što igračke i robicu, a i dar kojem se najviše veselila bila je jedna mala lutkica koju si je željela. Zatim je otvorila bratov poklon i našla unutra lančić. Rekla je da je jako lijep i vidjela je privjesak, našla je i porukicu i pitala što na njoj piše. Danijel ju je znao napamet pa nije niti pogledao nego je samo rekao «Neka te ovo svijetlo vodi kroz život». Stavio joj je lančić oko vrata, malo joj je bio veliki, ali Danijel je znao da će za koju godinu joj stajati taman. Spremili su ga na čuvanje, bila je premala za nakit, no kada dođe vrijeme dat će joj neka ga nosi. Stavili su Petru natrag na spavanje. Još se uvijek ponegdje mogla čuti eksplozija pokoje petarde, no svake godine su bile sve rijeđe i rijeđe za Božić a sve veće, jače i bolje za Novu.
Negdje dosta rano u noć Danijel je zaspao. Probudio se ponovo ujutro prije svoje mlađe sestre i roditelja, ponovo si je napravio kavu, no ovaj put nije imao novine, a i nije ih mogao nigdje kupiti. Bio je Božić. To jutro je jednostavno morao popiti kavu bez novosti. Kada je popio kavu i kada je taman ustao kako bi otiša u WC umiti se i oprati zube kao što radi svako jutro primio je SMS na mobitel koji je rekao da neka dođe u jednu bolnicu da se ujutro dogodila nesreća. Nije znao što se dogodilo, znao je samo o kome se radi. Primio je SMS od jednog prijatelja i znao je da se radi o drugom prijatelju jer njih dvoje su bili nerazdvojni... kao dva brata blizanca. Odma je znao tko je u nevolji. Brzo se spremio i otišao, još nitko nije bio budan. Izletio je iz stana i trčao je niz stepenice. Vozio se javnim prijevozom i za pola sata je bio u bolnici. Našao je tog prijatelja i pitao ga što se dogodilo. Ovaj mu je rekao kako ujutro kada su se vraćali kući je drugoga pokupio pijani vozač i da je u kritičnom stanju, da ne znaju hoće li se izvući ili ne. Rekao mu je da je već sat i pol na operaciji. U tom trenutku taman su dolazili mladićevi roditelji i obitelj. Majka je bila sva uplakana, a od mladića sestra koja je imala 16 godina i brat koji je imao 19 držali su majku i oni su isto plakali. Otac je došao do njih i pitao što je bilo. Nakon što su sve objasnili otac je bio ljut, no opet zabrinut. U to vrijeme je došao doktor i pitao je tko su roditelji. Otac je došao brzo do njega dok je doktor rekao da mu se stanje stabiliziralo, i ako preživi dan da će preživjeti. Isto tako rekli su im da postoji šansa da više nikada ne prohoda, a ako će i hodati da će mu trebati štaka. Danijel si je pomislio kako je ovo još jedan u nizu sretnih Božića i da zbilja je to vrijeme tuge, a ne sreće. Ipak znao je da ćemu se prijatelj izvući, da se on neće samo tako predati. Njegov prijatelj je bio jak u srcu i duši, a i čuo je kako sestre pričaju da je tokom cijele operacije bio više manje pri sebi. Pomislio je kako je to negdje moralo biti gadno, ta bol i sve, no duboko u sebi je znao da će sve dobro završiti. Izašao je iz bolnice i sjeo na klupice ispred. Čekao je neke nove vijesti, u međuvremenu je javio svojima što je bilo, pa da ne brinu gdje je.
Bilo je već kasno popodne kada je čuo da je Ivan došao k svjesti. Došao ga je posjetiti ali samo na minutu. Rekao mu je neka se drži i da zna da on to može, a Ivan se našalio da ga je auto samo okrznuo. Ivan je i u najgorim trentucima uvijek volio držati ljude nasmiješenima, nikad nije volio da drugi budu tužni u njegovoj blizini. On je po prirodi bio vesela osoba i obično su se svi oko njega smijali. Imao je takav utjecaj na ljude i bilo bi šteta da svijet ostane bez njega. No sve je dobro završilo, Ivan je prohodao i bez štake samo je šepao jako, ponekad je koristio štaku za «dulje» šetnje.
Idući Božić Danijel se ponovo prisjećao svih događaja prošlosti, ponvo se sjetio kao je za njega ovo vrijeme tame, a ne sreće kao ostalima. Završio je još na ljeto svoje školovanje, postao je u kratko vrijeme vrlo veliko lice u određenoj tvrtci. Našao je neke nove prijatelje, ostvario nova poznanstva i sve se činilo dobro. Kupio je svoj stan, nije bio velik ali je bio njegov. Živio je sa dva kućna ljubimca, malim psom i velikom papigom. Planirao je kupiti i veliki akvarij, no ne bi ga imao gdje staviti. Imao je malo drvce u dnevnom boravku. Taman su mu u posjet došli roditelji i sestra i pozvali ga da bude s njima na Božić. On je prihvatio tu ponudu uz uvjet da ponese i životinje, roditelji su pristali. Neko vrijeme je pričao s roditeljima dok se sestra igrala sa životinjama, a zatim su oni otišli.
Danijel je otišao ponovo u jednu kraću šetnju, ponovo je otišao u onaj kafić kao i prošle godine, no ove je godine bio pustiji, sjedilo je u njemo troje ljudi, on i samo je konobarica još bila prisutna. Ponovo je naručio čaj i kavu. Popio je čaj i kavu u miru i krenuo kući. Putem doma dogodila se velika nesreća. Danijel je naime poginuo u nesreći kada je autobus u kojemu se vozio naletio na kamion, a Danijel je sjedio naprijed. Ustanovilo se da je vozač kamiona bio pijan. Taj Božić njegovi roditelji su imali u crnom. Njegova mlađa seka je plakala, jako ga je voljela...
Prošlo je 10 godina od tog događaja. Petra je već dvije godine nosila lančić, roditelji su joj rekli od koga ja, a i porukica je još uvijek bila tu, stajala je na posebnom mjestu u Petrinoj sobi, u malom okviru kako nikad ne bi se zametnula ili slučajno bacila ili nešto. Petra je na svom stolu imala i jednu sliku. Sliku sebe i svog brata kako je drži dok ona stavlja crvenu kuglicu na bor. Mnogo puta kada je neka od njenih prijateljica došla kod nje pitala bi tko je ovaj zgodan dečko na slici i tko je ta curica. Ona bi rekla da je to njen brat i ona pred mnogo godina, a kada bi pitali gdje je njen brat ona bi odgovarala na boljem mjestu. Lančić je njoj bila najdraža stvar koju je imala i ne bi ga dala ni pod prijetnjom smrću. Još uvijek bi razmišljala kako bi bilo da je njen brat tu, no što god da napravi ne može ga vratiti. Mislila je da je on još uvijek tu s njom da ju pazi kao njen anđeo čuvar. Petra bi ponekad znala i spavati s onom slikom, plačući prije toga. Drveni okvir već je upio mnoge suze, no još uvijek je on bio dio njegog lijepog dijetinstva.
Sretam vam Božić i sve najbolje. Uživajte, za kraj evo vam copy paste jednog dijela jedne pjesme koja me je pomalo inspirirala za ovu priču.
Yo, pardon me, I think I'm next to earl
Too many problems going on, that's why I left my girl
Pack my backs and I travel with a pen and my notepad
They said I was broke and things that I don't have
But still, I try to find a way to escape
From all the hate planted in my head which lead to mistakes
But now I'm breaking the mold, See I was patient and calm
Many sleep in the rain, but now I'm awake in the storm
Wrinting my life in the short film, the rise and the fall
How I managed to scorch hills and climb the wall
Pound pavement, Aimless in this cold existence
Even the things that change and I'm going the distance
Overcoming the doubt that had control for so long
To put it all behind me cause life still goes on
Now I'm much stronger and know where I stand
One lost soul searched over and over again
These days are dark and the nights are cold
People acting like they lost their soul
And everybody's trying not to cry
Tryin to get by and trying not to feel outta control
And if you look hard enough, sometimes you'll find
A place that might just remind you of home
But if it doesn't feel like home, You can do what I do
Just pretend you don't feel so alone
Ostanite mi dobri, lijepi i pametni.
|
