Its the hardest thing I ever have to do, to walk away from you, when I wanna hold you,
Its the hardest thing in every single day , to let you turn away,
I want you to know that, this is the hardest thing.

Bezlične suze su iz trenutka u trenutak sve više uništavale i one posljednje ostatke nečeg što sam prije nazivala nadom. Bolni jecaji ostvijetljeni mjesečnim ispisanom sjajem zvijezda bili su sve što me je okruživalo tada. I ona. Ona je uvijek bila tu.
Iako nije plakala, njezin istinski zagrljaj mi je govorio i više nego je trebalo. Znam da sam tada bila najsebičnija osoba na planeti, tjerajući je da kroz moju patnju ponovno proživaljava ono što se već mjesecima trudi zakopati dublje, a ne zaboraviti. Mene je voljela mnogo, i ovo je bio samo jedan dokaz više, bespotreban, ako se mene pita.
Nismo se micale. Samo smo zamišljeno slušale otkucaje srca one druge.

Jutro je već odavno pronašlo svoje mjesto na planetia otac je već nekoliko puta bezuspješno pokušao da nas “probudi” kucajući na zaključana vrata. Ote mi se uzdah popraćen dizanjem njene glave s mog krila. Srte lica koje su mi oduvijek izgledal presavršeno za ljudsko biće, toliko lijepo da bih bila ljubomorna na njih da je nisam toliko voljela sada su mi izgledale upravo onako kako ih je ona uvijek opisivala. Bezveze. Krivila sam sebe zbog toga.
“Jutro,” pomuklim glasom izustih posmatrajući njene krupne oči boje meda kako se otvaraju. Dugim noktima joj prođoh kroz meku kosu prisjećajući se koliko sam je samo puta oblikovala u pletenice. Pet? Sto? Hiljadu? Bezbroj, možda.
“Dee,” samo je tiho promucala bacajući pogled na moje umrtvljeno lice. Nisam više mogla plakati. Suze su već presušile pred izlazak sunca. Samo sam jecala duboko u sebi dok su me sjećanja razdirala od svoje ljepote.
Dva nagla otkucaja se prolomiše tišinom. “Kako vas samo nije stid tako dugo spavati?” prepoznala sam njen glas,”istog trenutka da ste se digle iz kreveta!!”
Mi smo samo šutile.
Spustih glavu. Pogled mi pade na par tamnocrvenih mrlja na sivom tepihu. Krv. Dotakoh je rukom. Znala sam njen uzrok. A znala je i Laila. Bila sam Njegova. Prvi i posljednji put.

“Zašto?” uhvatila me je za ruku izgovorivši jedinu riječ koju je bila u stanju.
“Uspomena,” stisla sam zube, “i osveta.”
Čula sam samo još jedan uzdah.
***
Here I am, once again, I’m torn into pieces,
Can’t deny it, can’t pretend,
Just taught you are the one, broken up, deep inside
But you won’t get to see the tears I cry...

Klepetanje kašika o bijele četvrtaste tanjire napravljene od kreamike bijaše samo jedan više zvuk koji se miješaše s glasom spikera koji je čitao vijesti na Tvu u dnevnoj sobi. Pogleda fiksiranog za jedno stablo koje je raslo u bašti s druge strane prozora, slušala sam kako će sljedećih par dana biti sunčano vrijeme, po procjenama mereorologa.
“Dee-dee, sine, jedi,”obralila mi se tihim glasom, trudeći se da djeluje što zabrinutije. Koja maska!
Ignorirala sam ju, ne trudeći se bilo kojom svojom gestom to sakriti.
Laila me blago dotaknu laktom. Čim bacih pogled ka njoj, znala sam šta misli. Poznavale smo jedna drugu isuviše dobro da bi se neiskrenim izrazima lica mogle međusobno zavarati.
“Nisam gladna,” polako sam odgovorila ne trudeći se da pogledam u očevu ženu. Vratih pogled na drvo.
Maćeha. Da, to je sve što mi je ona bila.Nekada bih čak poželjela da se vratim u onu malu kući bez fasade, sastavljenu samo od osnovnih prostorija, gdje sam znala satima sjediti sklupčana u kutu, držeči se za obraz crven od njenog udarca. Njoj sam barem to oprostila. Ona mi je bila prava majka, ona koja me je nosila devet mjeseci u utrobi, koja je podnosila najveće bolove znanje ljudskom biću da me donese na ovaj svijet. Pa makar ona mene i nije voljela, to mi je bilo dovoljno.
Međutim, zatočena između četiri zida bez vrata, prozora i bilo koje naznake ljudskog života, samo sam padala dalje u pakao vlastitih strepnji i sumnji.
Da jednom davno, prije nekoliko godina nisam izgubila vjeru u Boga, to bi se sigurno desilo danas. No nije. Više ništa nisam imala izgubiti.

***
Pakirale smo kofere u tišini dok je na upaljenom kompjuteru svirala Bethoveenova kompozicija, Za Elizu.
Kako se dan za povratak u školu bližio, to sam ja sve više prestajala biti osoba koja sam nekoć bila.
Uprkost činjenici da sam se istinski trudila sakriti svoju tugu, pokopati ju i sačuvati samo za sebe, znala sam da je za Lailu sve ovo jedan Deja Vu, iako nije željela da o tome pričamo.

Ovih nekoliko posljednjih tjedana bile smo bliže nego ikada. Voljela sam je iz dana u dan sve više, ako je to uopće bilo moguće.
“Hoćeš da ti ja to složim?” blago se osmjehnula gledajući kako već četvrti put bezuspješno pokušavam sožiti majicu u kofer.
“Oh, hvala.” ljubazno sam odgovorila, na što ona odmah izvadi čarobni štapić i u sebi izgovori čaroliju, te se stvari same od sebe počeše slagati.

“Znaš, Dee, brinem se za tebe,” sjela je na moj krevet i uzela me za ruku, “grozno si smršavila. Ne možeš više tako, seko, dobit ćeš anoreksiju.”
Čvršće stisnuh njenu ruku.
“Ne brini se za mene, Laila. Bit ću ja dobro. Uvijek sam bila dobro.”



Lyrics: Toše Proeski- The hardest thing; Kelly Clarkson- Behind these hazel eyes