Champs-Elysees

I evo, opet se dogodilo kao i mnogo puta do sada.
Koprca se čovjek u nekim problemima, situacija se čini bezizlazna iako znamo da nikada nije. Rješenje uvijek postoji. Nekakvo. Ne možda onakvo kakvo priželjkujemo ali sigurno postoji.
Pa nas taj problem ili više njih koji mogu ali i ne moraju biti međusobno povezani tišti danima, ponekad mjesecima. I onda se dogodi neki svijetli trenutak kad nas uhvati neki unutrašnji mir i vjera da će se sve riješiti iako su okolnosti iste kao što su bile. I budemo skroz dobro iako se problem nije riješio, dapače, rješenje nije ni na vidiku. Doduše , možda nam stoji pred nosom ali mi ga ne vidimo.
No, nije u tome poanta, dakle došli smo u to neki stanje kada jednostavno osjećamo da će se sve riješiti i da će sve biti dobro. I na to OBAVEZNO dođe neka koverta koja nas strmoglavi na istu onu razinu na kojoj smo bili, na tapkanje u mraku. K vragu.
I nije mi krivo zbog koverte, nego zbog izgubljenog osjećaja da će se sve nekako riješiti.

Danas su koverte vezane uz radno mjesto ili banke. Kod mene je aktualno ovo drugo.

U sapunicama su koverte vezane uz vanbračnu djecu najčešće.