Champs-Elysees

Ako osmijeh otvara sva vrata, ljutnja (ne često i opravdana, s naše točke gledišta ) dovodi stvari u red .
Jučer su me jako raspigali na poslu , ono, još malo pa će nam skinuti sve što nam po zakonu nisu dužni dati (prijevoz, topli obrok i sl). Plaća sve manja i manja što zbog države , što zbog poslodavca, svakh par mjeseci ti nešto uzmu. A računi sve veći i veći. Nonsens.
A večer prije me je raspigao muž. Cijelo popodne posvetim svima osim sebi i onda mi se još prigovara da kad će biti gotovo to što kuham (ručak za drugi dan) jer smrdi cijela kuća, da on ne može cijeli dan biti u isparavnjima i mirisima od kuhanja. Ma nemoj.
Pa onda bumo jeli juhu iz vrećice i hrenovke. Uostalom, prepustit ću i dalje kuhinju preko tjedan njemu.
Uglavnom, došla sam doma ljuta i grintava. Kako je samo sve išlo drugim smijerom , svi su bili ljubazni (svekrva čuva Vitu pa je i ona kod nas), prali suđe, pospremali kuhinju, napravili zlevanku, otišli u dućan, pitali kako sam itd.
A da sam došla doma nesretna i pokunjena još bi mi i skakali po glavi vjerojatno.