Champs-Elysees

Zdravstveno stanje tja ide na bolje. Upala uha je prošla, al i dalje se kašlje , a mora se i kod zubara . Vito ima jedan karijes (koliko ja vidim, možda zubarica otkrije još koji). Koliko god pazimo na slatkiše i pranje zubića današnja djeca ipak ranije sjedaju na zubarski stolac. Ja sam sjela sa 5,5 godina, Vito eto mora sa nepune 3,5. Naručen je za sutra pa doma imamo edukativne programe što i kako, a skupljamo i iskustva kod prijatelja na igralištu koji nam potvrđuju da to ništaaa ne bol i.
Vodi ga tata koji se ne boji zubara (al ne daj bože vaditi krvcu u labosu ), a ne mama koja se boji zubara , a i tata je u takvim situacijama veći autoritet.
Pokupila sam prehladu od Vite pa me danima pratio duboki alt, nikako da mi se glas oporavi, tek je danas nešto bolje. Mužića muči Zagreb, kontinent, ta grozna vlaga koja ti se zavuče u kosti , pa ga boli kuk, kičma , a kak bi sad bilo divno da smo sad na Korčuli . E bi, bi, sve do prvog juga ili bure, mene vjetar ispizdi .
Uglavnom ga boli kad sjedne ili legne, kad radi je dobro, pa smo u terapeutske svrhe (šatro ) subotu proveli sređujući interijer (farbanje) i eksterijer kod svekrve (tj to je i njegova kuća). Svi alati su bili u opticaiu, lopata, motika, kramp, sjekira, vrtne škare, grablje i puno se toga napravilo. A stiglo se i roštiljati .
Kad smo pili kavu ispod brajde (svekrva je bila u kući sa Vitom) baš sam komentirala kako je prije 5 godina kad me prvi put doveo, tu bio pravi ružičnjak a sad na žalost ni blizu toga. Nekad se o dvorištu brinuo on , a sada svekrva koja se još i naljuti kad on nešto napravi po svom, jer ona bi to drugačije…je,je , sjedeći u fotelji i gledajući sapunice … Samo kaj se on oko njenih primjedbi uopće ne uzrujava, nego joj još diže tlak „ja sam to posadio, pa mogu i iščupati kad hoću“.

U nedjelju smo Vito i ja bili u lutkarskom kazalištu (tata je doma kuhao ručak). Gledali smo „Vuk i 7 kozlića“ . Super je predstava , suvremena iako naravno radnja prati osnovnu priču ali ima nekih modernih detalja tipa Vuk je dostaviljač pizze na početku i i sl. Traje 45 minuta, taman koliko djeca (bilo je i onih od 2 godine) mogu biti koncentrirani bez da im postane teško sjediti i pratiti.


(ove buhice su kozliči, slikano iz gledališta mobom)


Slatki su klinci kad se skockaju za kazalište al neke mame stvarno zabriju pa obuku curice u smiješne kreacije kakvih se ne bi posramila ni pevaljka turbo-folka. Užas . No da, ukusi su različiti al svijest o lijepome se razvija od malih nogu. Treba im dati na izbor naravno ali ja Viti ipak znam podvaliti pa mu kao dam na izbor tj. pokažem mu dvije majice (koje pašu na hlače ) i pitam „hoćeš ovu ili ovu?“, pa onda on izabere . Za sada su dovoljno visoko na polici u ormaru da ih ne može sam izvući al zato je ladica sa čarapama na dohvat ruke pa ponekad izvuče neke šaka u oko al ajde, on to vidi drugim očima.