Champs-Elysees

Rođendan je prošao a pokloni stižu i dalje . Zbog Uskrsa su malo zapeli na pošti, tako da je prekjučer došao jedan iz Slovenije ,a jučer iz Novog Zelanda.
Vito je skupio takvu kolekciju vlakova i pruga da moram smisliti novu organizaciju police sa igračkama, jer jednostavno sve ne stane. A kako se samo tata veselio vlakiću na beterije , tak da sad obojica plaze po podu i općinjenu gledaju vlak koji vozi ukrug. Neš ti doživljaja.
A sve nas je oduševio poklon iz N.Zelanda , knjiga „First Thousand words in French“. Prekrasno ilustrirana, mužić i ja smo cijelo popodne cvrkutali kak je preeedivna, a navečer se svo troje zavalili i učili francuski, a to izgleda ovako:
Vito lista, ja čitam, mužić me ispravlja u izgovoru. Sve manje i manje doduše od kada smo imali raspravu i izvlačenje gramatike oko jednog običnog izgovora broja pet Ja sam bila u pravu

Jučer sam prvi put radila engleski puding od kruha (da se na baci). Recept vrlo jednostavan. Kad sam izvadila iz pećnice mužić je bacio pogled u tepsiju „ne izgleda baš zanosno“ . Na kraju se sve pojelo uz njegov komentar „baš je fino“ . Viti se nije svidjelo, stavio je u usta i ispljunuo „ja to ne volim“.
Uspješno sam iskoristila i preostalu šunkicu, napravila sam nešto kao špagete carbonara, samo što je tijesto bilo drugog oblika, a umjesto špeka je bila šunka popržena na malo maslinovog ulja , dodane kapare, vrhnje za kuhanje, jaja, parmezan, papar. Nije kao originalan recept, namjerno sam malo promijenila da bude drugačije.

Imamo uštede u kućnom budžetu. Vito je izašao iz pelena, muž je prepolovio pušenje , a promijenio je i posao na koji se vozi tramvajem. Prije je bio u V.Gorici sad je u centru grada, nema parkinga, mora tramvajem htio-ne htio. Na to se najviše žali