|
Šugav mi je ovaj tjedan. Napalo sa svih strana. 
Jučer nam je prisjeo ručak, ne da mi se u detalje al mužić se revoltirano digao sa na pol pojedenog tanjura juhe i otišao spavati, tata i ja smo preko volje pojeli do kraja , a Vito je zadovoljno brljao po svojoj zdjelici, jer je proveo svoju volju.
Najbolji je kad je sam s nekim, još koliko-toliko posluša kad nas je dvoje ali troje, nema šanse, sigurno u svojoj maloj glavici kalkulira – ma jedan od njih će popustiti. Najčešće ja, a nedosljednost je najgora stvar u odgoju djeteta. Zapravo uopće nije bilo kriv, samo smo trebali donijeti četvrti stolac i sve bi bilo OK. Na greškama se uči al neke prisjednu. 
Brzo poslije ručka je počeo cendrati, pa plakati, pa jako plakati i jaukati, pa sam shvatila da ga nešto boli. Majica mokra, slini samo tako, rastu zubići i to dva komada odjednom. Njegov tata spava, još se i pokrio poplunom preko glave, a moj tata „možda ga treba odvesti doktoru“ Ne kašlje, ne hvata se za uho, nema temperaturu, ma zubi ga bole. Pa i odrasla osoba hoće poludit od zubobolje, kak neće dijete. Ubrzo nakon Lupoceta je prestao plakati ali nije prestao provoditi svoju volju. Na što je tata počeo tiradu :
„Vi se premalo bavite s tim djetetom, nije mu dovoljno samo kupovati, s njim treba puno raditi i pričati , zašto doma nemaš knjige o odgoju, ti moraš u svakom trenutku znati što je primjereno za njegovu dob i to kaj je on tako silovit i ne odustaje od toga što si zamisli, pa mora postojati neki način da ga spriječiš, zašto ne pitaš prijateljice koje imaju djecu ?“
„Zašto što su djeca različita i ono što možeš primijeniti na jedno dijete ne znači da će proći kod drugog“
„Onda pitaj psihologa“
I tu sam odustala od daljnje rasprave, jer da je dijete problematične bi valjda tete u vrtiću nešto napomenule. Ja njegov karakter ne mogu mijenjati, on je silovit i uporan, iskušava granice kao i svako dijete, od 7 dana u tjednu jedan do dva je teško s njim.
Svi su strašno pametni kad stvari gledaju sa strane . Sad će 100% s mamom tračati što sve ne valja u našem odgoju. Oni kad ga čuvaju doista se bave samo s njim, a mi za to vrijeme ne ispijamo kave i ne plandujemo okolo nego smo na poslu. Kad plandujemo, Vito je s nama.
Lako je njemu bilo mene odgajati kad sam bila mirno i poslušno dijete. A nisam zamijetila ni jednu knjigu o odgoju djece u njihovoj biblioteci, gle zamisli odgajali su me bez stručne literature a ne sjećam se ni da sam bila kod psihologa.
Knjigu naravno imam , samo u ladici na poslu gdje koji put i uspijem pročitati nešto, a i Internet je dobar izvor informacija.
I tak veselo sve u svemu.
|