Champs-Elysees

Danas opet počinje nova životna faza, Vito kreće u jaslice. Na privikavanje ga vodi tata jer je mama sav godišnji morala ispucati na kolektivnom .
Malo prije su mi se javili da je sve prošlo OK, da nije htio doma kad je bilo vrijeme za doma ali i da su tete upozorile da se može dogoditi da prvih 10 dana bude super ,a onda kad mala glavica shvati da je sad to za ozbiljno , nastanu problemi. Bude već nekako, nema druge.
Pitala me pedijatrica na sistematskom kakav je kad se naljuti, da li to pokaže ili se povuče. Pokaže, pokaže, jasno i glasno, vrlooooo glasno – na što je prokomentirala „ a dobro, onda će se znati izboriti za sebe“. Ni ne sumnjam, kao pravi Ovan. Baš sam gledala popis njegove grupe , malo vatrenih znakova, dosta Rakova i Djevica, više curica nego dečki.

Za kraj ljeta, jer bez obzira na kalendar početak rujna doživljavam kao kraj ljeta smo se jučer naskitali do iznemoglosti .
Najprije u Varaždin na „Špancirfest“ gdje je Vito uživao jer je bilo puno ljudi, nešto se događalo , a i on je mogao trčati do mile volje jer nije bilo auta. Al što više može divljat to se više razulari, tako da je moja kava završila na stolu, podu ,a dio i na (platnenoj) torbi i njegovoj košuljici .
Nama se jako svidjelo jer je sve dobro osmišljeno, od štandova do kutka za djecu i programa, a i unatoč velikog broja ljudi je sve čisto i uredno .

Kasnije tog popodneva smo bili na još jednom mjestu gdje je bila potpuno drugačija slika, pravi seoski vašar koji nema nikakve veze sa događajem (religijskog karaktera), gomila štandova sa robom zadnje kvalitete, okolo puno smeća i papira, narodnjaci, ma jeftilen čisti . No Vitu to nije smetalo, njemu je samo bilo važno da može trčati, a deda za njim dok su tata, mama i baka mirno sjedili u kafiću – napokon . Na kraju je od iznemoglosti tresnuo na pod i malo izgrebao nosić.
Na povratku doma je išao posjetiti prabaku tako da mu (nam) je dan bio ispunjen maksimalno .