|
Jučer sam obavila dvije stvari koje odgađam već neko vrijeme. Posjet stambenoj štedionici, (tak je dobro prošlo da sam fakat mogla i prije :- ) i razgovor s direktorom.
Zapravo je završilo dobro i jedno i drugo, pa se samoj sebi čudim zakaj uvijek al' baš uvijek odgađam neizbježno.
Nemam pojma gdje mi je kočnica odnosno zašto ne otpustim strah od suočavanja sa mogućim neugodnostima. I ovak i onak mi prije toga to što moram, cijelo vrijeme stoji u mislima, dakle ne da mi (ne dam si!) da se opustim
.
Baš ak je neka gadna frka si postavim pitanje - a što je najgore što mi se može dogoditi, pa kad sagledam što bi to najgore moglo biti , krenem u akciju.
Umjesto da u akciju krenem odmah, pa da riješim tu unutrašnju neizvjesnost.
A kaj mogu…. Mužić na to ima rečenicu „Jebe tebe tvoja Vaga (podznak)….“ Je, kaj je – je :-)
|