|
Jučer mi se na vratima ureda pojavio lik kojem sam se baš razveselila. Kolega s kojim sam radila na samim počecima, prije puno, puno godina. Sjedili smo ured do ureda, no ubrzo su ga putovi odveli u predstavništvo preko velike bare. Surađivali smo jako dobro, on je ostao isti i nikad nije zaboravio na službenim godišnjim sastancima sa Upravom imenom i prezimenom spomenuti sve one koji pridonijeli uspjehu tog tržišta kojeg je bio direktor.
I uvijek je barem na kratko posjetio „bazu“, donio poklone i zekao se na isti način kao i kad smo sjedili vrata do vrata (zapravo sam ja u svoj ured-špelunku prolazila kroz njegov ured)
Nakon uspješno odrađenih nekoliko mandata u predstavništvu, vratio se u Zg i postao drugi čovjek firme. I ostao je isti. Nikad ga se nije moglo sresti na hodniku ili u gradu bez da se zaustavi , pita „kaj se još nisi registrirala, kaj čekaš ?“ ili „još copraš ?“ (misleći na astrologiju).
To me isto naravno odmah pitao i jučer, osim što je preformulirao pitanje „vidim novo prezime, kaj si se napokon registrirala ?“ .
On je jedini od svih ostao isti bez obzira na velike uspjehe u karijeri i visoke pozicije do kojih je došao.
Svi su se ostali promijenili, odnosno sva trojica kojima sam bila prva suradnica i sa kojima sam dijelila ured. Svi su postali veliki direktori i svima je položaj promijenio ponašanje, nekima više, nekima manje.
|