Champs-Elysees

Uobičajeno je da u velikim firmama, pa tako i u ovoj u kojoj radim, postoji pisani ili nepisani dress code. Kod nas je tu u obliku raznih okružnica na kojima piše da treba biti – odjeven ovako i onako , da je petak casual day, al' da to ne podrazumieva traperice ni tenisice.
Strašno je važno da se koriste izrazi poputu dress code, casual day i sl., to valjda okružnici/dopisu daje ozbiljniji ton. Taj engleski naime, valjda se misli da na hrvatskom ne bi razumjeli što je pisac/poslodavac htio reći.

Mene je uvijek čudilo zašto odraslim ljudima treba pisati pravila takvog tipa, no kak' mužić veli „ti se svemu čudiš ko' picek glisti“ u prijevodu – naivka.

Pa nekako je uobičajeno da se za posao ne obučeš (govorim o uredskom poslu) ko' da ideš na plac po grincajg i jagode ili na plažu. Fakat nije zgodno u poslovnom prostoru gdje dolaze stranke raznih profila hodati u bermudama, plastičnim natikačama za jutarnju kavu na godišnjem odmoru i ispranoj majci . No, ono što mene ljuti je zašto se nikad takvima ne kaže „čuj, na posao se ne može dolaziti tak“ , jer takvih je pojedinaca malo, nego uvijek ide neka okružnica koja se odnosi na sve. Kolektivna odgovornost, šta li ?!

Isto i sa kašnjenjem, privatnim izlascima za vrijeme radnog vremena itd. Uvijek to ide svima, a oni koji to rade, pročitaju, bace u smeće i nastave po starom. Do neke nove okružnice.