|
Moja su iskustva sa parižanima uvijek, pa tako i sada bila više nego pozitivna. Ne mislim pri tome na osoblje u hotelu ili prodavače koji moraju biti ljubazni po difoltu ili konobare koji su valjda isto tak bahati po difoltu. Mislim na one obične ljude koje sretneš na cesti i nešto pitaš. Dok još nisam učila francuski bez problema sam se snalazila sa engleskim i nije mi se dogodilo da ga netko nije htio pričati. Naravno da im je jako drago kad znaš ili se barem trudiš pričati francuski ali nastoje pomoći na bilo kom jeziku koji znaju i sami.
Jedna nas je bakica sama zaustavila vidjevši nas da bauljamo sa kartom i zagledavamo ulice i pitala da li tražimo Place de Voges, pa kad smo rekli da da lijepo je polako i glasno ne samo rekla gdje trebamo skrenuti nego što sve tamo trebamo vidjeti.
Dvije cure su u podzemnoj propustile svoj RER da bi nama objasnile kak da na kompjuteriziranoj automatu dođemo do karata koje su nam trebale. Za metro smo se nekak snašli sami ali za RER je bilo malo komplicirano, a blagajne zatvorene jer je bila subota popodne. I još su nas usput pitale od kud smo i rekle da je Crotie sad jako popularno odredište za ljetovanje kod francuza.
Ono što mi se najviše svidjelo tamo je ležernost u smislu da svatko hoda obučen kak mu paše, bez obzira na veličinu i oblike. Nitko nikog ne zagledava niti komentira, bez obzira na špekec koji pokriva pripijena majica, ocvale grudi koje vire iz dekoltea, halje i turbane u koje znaju biti omotane crnkinje i sva druga čudesa koje ljudi stavljaju na sebe. Tamo svatko doista može biti svoj.
Čekajući na red za kabinu, sa badićem u ruci, vidjela sam neopterećenost kakva je kod nas nezamisliva. Mali dućan sa finim vešom, spavačicama i badićima, taman počelo sniženje pa je bila gužva. Nekima se nije dalo čekati, pa je jedna cura bez kompleksa u sred dućana na svoju odjeću navukla kombine samo da vidi kak joj stoji,a druga preko hlača navukla bokserice da vidi je'l dobra veličina.
Ma kad bi čovjek i htio komentirati neku pojavu (ne sa zgražanjem naravno, nego čisto kao zanimljivost), jednostavno nema vremena , jer u toj šarolikosti vidite bezbroj posebnih i osebujnih likova. Mogla sam imati zavidnu kolekciju takvih fotki, da sam samo imala vremena.
No najviše mi je žao što nisam uslikala jednu bakicu u kasnim sedamtesetima koja se do male tržnice na Place de Madeleine dopeljala na romobilu, kupila što joj je trebalo i na drugu stranu otperjala svojim putem, na romobilu. Jedinstven prizor, definitivno.
Etre continue.
|