CHABLIS

Uhvatila sam par dana odmora i zaljubila se u Kopenhagen. Kao nekoć u Berlin. Govorila sam da bih, kad bi se ukazala prilika, otišla živjeti u Berlin iako još ne znam jezik, ali naučila bih. Sad, kad sam vidjela Kopenhagen mislim da bih se mogla preseliti tamo. Iako ne znam danski. Ali, za razliku od Berlina koji mi se i dalje sviđa, Kopenhagen je mirniji, a kako sam ja sve starija više mi paše ta mirnoća. Berlinom kuca drugačije bilo.
Bojim se leta avionom, nije s godinama došlo do promjene. Ali letim. Pa neće me valjda strah sputavati u tome da negdje odem. I suze cure, i bolovi u tijelu se javljaju, ali ignoriram sve.
A kako je bilo? U više riječi od jedne, u više riječi od „odlično“?
Spavali smo u stančiću u četvrti Norrebro, kako i priliči došljacima. Dva smo se dana vozili biciklima. Lošim biciklima koje smo igrom slučaja dobili uz stan, ali po odličnim kopenhagenškim biciklističkim stazama. Svi se drže reda. Auti paze na bicikliste, biciklisti na pješake. Svaki biciklist poštuje propise, podiže ruku prije nego stane, pokazuje skreće li. Malotko nosi kacigu. Nije obavezna jer potiču vožnju biciklom umjesto da govore kako je to opasno. A karta za javni prijevoz je skuplja u vrijeme odlaska i povratka s posla kako bi se što više ljudi vozilo biciklima. I na tim starim, zahrđalim biciklima prešli smo uzduž i poprijeko grad, navečer se vratili prilično umorni u stan, ali kao da još nije bilo vrijeme za spavanje, iako je sat pokazivao da je odavno trebao pasti mrak. Noći su kratke, a dani blaženo dugi.
Za sljedeća tri dana kupili smo Copenhagen card i ako dobro isplanirate što ćete raditi to je prava stvar. Pokriva sve vrste prijevoza u svako doba, Tivoli, vožnju kanalom, ulaze u muzeje, galerije pa čak i izvan Kopenhagena. Vlakom smo otišli u Kronborg pogledati dvorac pa Louisianu – muzej moderne i suvremene umjetnosti. U dvorcu se igra Hamlet. U svakoj prostoriji druga scena. Do Louisiane smo se vozili vlakom jer je muzej smješten 35 kn sjeverno od Kopenhagena u mjestu Humblebaek. Uživali smo u slikama i životopisu Gabriele Munter. Ali i bosonogi na travici ispred muzeja, s pogledom na Calderove skulpture.
Bila bi prava šteta propustiti dvorac usred grada – Rosenborg. Pripremite se na višekatno (podrum, prizemlje, prvi i drugi kat) uživanje u obilju.
Nisam mislila da ću nakon Gardalanda ikada ići u neki zabavni park, jer me to uopće ne zanima. Ali ipak sam otišla u Tivoli i nisam požalila. Još se i kraljica tamo ukazala jer je bilo Ivanje pa je tom prigodom bio i program: festival svjetla i koncert. Da ne kažem da je bio i veliki ekran na kojem se gledala utakmica. Tivoli je tip pitomog zabavnog parka, pun je svih uzrasta. Od mama i tata s malim bebama, tinejdžera, do penzionera. Kako domaćeg življa tako i turista. Puno zelenila i cvijeća, samo s jedne strane dolaze krici s vlaka smrti i drugih adrenalinskih sprava.
Kulturne znamenitosti treba svakako pogledati, priuštiti si vožnju kanalom uz izvrsno višejezično vodstvo, šetati se po grobljima gdje je uobičajeno joggiranje i roštiljanje i proučavati razne nadgrobne spomenike. Bila sam samo na groblju na kojem su pokopani H.C. Andersen i Kierkegaard, za više nije bilo vremena.
Naravno, vremena je bilo i za posjetiti Andersenov muzej, jer tko kao dijete nije čitao njegove bajke, a možda ih i danas čita ili priča drugima.
Nakon radnog vremena svi su na travnjacima. Jedu vani kupljenu hranu ili naprave piknik i ponesu od kuće. Opet i stari i mladi. S obaveznim dekicama i košaricama za hranu.
Kažu da je Danska skupa zemlja. Donekle je to istina. Skupa je nama. Skup je smještaj, skupa je hrana u restoranima. Ali špeceraj u dućanima je kao i kod nas. Ako si kuhate nećete puno potrošiti. Naravno, nemojte se odreći svoje omiljene kave i kolača, jer ako ste već potegnuli do Danske počastite se, pa ne prehranjujete se slasticama.
Starije zgrade koje imaju dvorište u stanovima imaju dvoja „ulazno-izlazna“ vrata. Jedna s ceste, a druga za izlaz na dvorište. Na tom dvorištu svaki stan postavi svoj stol pa dio vremena provode vani, a moguće je i zajedničko druženje za jednim stolom. Nove zgrade imaju terase koje im služe u istu svrhu, uključujući i roštiljanje koje je u Danskoj prilično popularno. Posebna zanimljivost su mi kupaonice. Kade se gotovo uopće ne mogu naći, a sistem tuširanja u starim zgradama je vrlo zanimljiv. Tako su male da nemaju niti prostor ograđen za tuširanje nego to morate obaviti iznad zahoda kako ne biste poplavili prostoriju, one veće kupaonice zavjesom ograde wc od tuš kabine koja se dakle sastoji od poda koji je blago nakošen prema sifonu, tuša koji se otvara u umivaoniku i te zavjese. A moja prijateljica živi u zgradici od nekoliko stanova i imaju dva zajednička tuša u podrumu, nasuprot šupama i ostavi za bicikle. Da, ujutro prije posla čekaju na tuširanje, ili prije spavanja. I nema ljutnje.
Na kućne ljubimce se plaća porez, a možete ih imati samo ako se cijela zgrada složi oko toga. Nema veze radi li se o psu ili mački, ptici ili krokodilu. A za psa svakog mjeseca plaćate osiguranje ukoliko bi napravio neku štetu ili nekoga ugrizao. Zato u Kopenhagenu nećete vidjeti puno pasa, a mačku sam vidjela samo jednu jedinu kako leži u jednom dvorištu. Pse imaju uglavnom ljudi koji stanuju u obiteljskim kućama. Malo mi je to tužno, ali što ćete. Zato su sve livade, pa čak i ono što nisu livade nego je samo malo travice niknulo, pune.
Ako vas put nanese u Kopenhagen ne zaboravite posjetiti Kristijaniju. Obiluje zanimljivim muralima. Ali u zadnje vrijeme „popularne“ su racije i gle čuda, mi smo baš izašli na cestu kad je krenula racija. Ne preporuča se slikati jer stanovnici Kristijanije navodno znaju biti dosta grubi. Nisam to znala pa sam u tom neznanju napravila nekoliko lijepih fotografija.
Pet dana obilazili smo grad i okolicu, vozili se biciklima, promatrali Dance, promatrali došljake, pili kavu i jeli kolače, tuširali se u, za naš stil života, neobičnim kupaonicama, kao i u Zagrebu razdvajali otpad i odlagali ga u namjenske kontejnere, sjedili na klupicama i jeli sendviče koje smo spremili ujutro prije odlaska u obilazak, bili smo na proslavi Ivanja na ogromnoj livadi gdje je pjevao zbor i držali su se neki govori koje nisam razumjela… i tih pet dana samo je proletjelo. Od planiranog jedino se nismo kupali, došli smo do plaže, ali morali smo se okrenuti i žuriti na avion. Ako bude prilike vidimo se ponovno!