CHABLIS

Niz Muru, skoro od iskona. Pripreme nisu bile dugotrajne, samo dva posjeta biciklarnici radi odabira i promjene sica. Sic je tvrđi od lanjskog i s rupom. Umjereno velikom. To se pokazalo odličnim izborom jer sam mogla bez jaukanja voziti po cijele dane, a i nakon vožnje normalno funkcionirati. Dakle, pouka, dobro je imati rupu.

U bisage smo potrpali nužnu odjeću, obuću i „kozmetiku“, uzeli šator i sve stavili u auto kojim smo došli do slovensko-austrijske granice i tu ga u Bad Radkersburgu ostavili na parkiralištu s kojeg je polazio bus za Muhr. To čudo drnda nekom starom cestom oko četiri do pet sati skupljajući ostale bicikliste tako da mi je autobusa dosta za narednih deset godina.

Odabrali smo privatni smještaj (kao za prvu noć) i otišli na večeru. Tu je pao prvi „nedogovor“. Četrnaest kilometara uzbrdo nalazi se izvor Mure pa je Mujo predložio da se odvezemo biciklima do izvora kako bismo odradili cijeli put koji je zacrtan na karti, ali ja sam se suprotstavila jer iako imam brdski bicikl nisam bila raspoložena za brdsku vožnju. Ionako bi to bio posao obavljen samo do pola, jer ne bismo išli do Legrada gdje Mura utječe u Dravu nego bismo se vratili gdje smo ostavili auto.
Sou, čemu muka? To Muji ne bijaše baš po volji, pokušao je još jednom ujutro, ali Fatina čvrsta volja nije se dala pokolebati. Tako krenusmo odakle i sav normalan svijet.



Svake godine organizira se Tour de Mur koji traje 3 dana i voze cca po 120 km.



Mi nismo vozili toliko, da je ravno još nekako, ali polovica puta je dosta brdovita, biciklistička staza ne ide uz Muru već se vozi po lokalnim cestama koje prolaze kroz sela koja su na bregima. Po takvom terenu 70 km koliko smo prosječno vozili je meni bilo inaf.



Putem smo gledali lijepe planine, lijepa sela i uređene okućnice, zastajkivali kako bismo jeli maline koje su nam se nudile uz cestu pa im nismo mogli odoljeti.



Zastali smo i u Tamswegu gdje smo popili kavu i pojeli kolač nakon što se meni probušila guma koju je Mujo od prve i bez jedne jedine psovke uspješno pokrpao. Ni on sam nije mogao vjerovati! Trebalo je nešto i pribilježiti u tekicu, da se ne zaboravi.



Vrijeme je bilo oblačno, čak nas je na jednom djelu sustigla kiša, ali sklonili smo se pod neku nadstršnicu u blizini pruge, i kako sam legla na klupicu tako sam istog trena i zaspala pa mirno mogu reći da me kiša sasvim zaobišla. Otvorila sam oči kad je cesta bila mokra, a nebo vedro. I tada krenusmo dalje.



Kad smo shvatili da se zapravo vozimo kroz šnicl paradiz više ništa nije bilo teško!



Navečer smo stigli u kamp u mjestu St. Georgen ob Murau, Camping Olachgut. Kamp je za preporučiti, ako se netko odluči na taj put koji smo mi prošli. Smješten je uz samu rijeku, ima i jezerce na kojem se može kupati. Sanitarni čvor je savršen, čak malo podsjeća na stil Hudertwasera. Gostionica u krugu kampa ne pruža veliki gastronomski užitak, ali osoblje je okej pa su kod mene opet u plusu. Noć je bila vraški hladna, probudila sam se od hladnoće i preko vreće pokrivala oskudnom količinom odjeće koju sam pronašla u bisagama.

Sljedećeg dana smo odlučili ostati „na mjestu“ kako bismo otišli malo u okolna brda, koja će za još dan vožnje nestati. Navodno neka familijen rute, nešto lagano, ja imam samo tenisice, žičarom se dignemo visoko (skijalište Kreischberg), samo još malo uspnemo i onda kao neka lagana šetnjica po grebenu...

Biciklima smo otišli na doručak u Murau, kavica, kroasančići pa do vlaka.





Tamo smo zavezali bicikle i u 10h vlakom se otpeljali do St. Lorenzena-ob Murau gdje smo se žičarom uzdigli do pod nebo i krenuli na našu familijen turu.



U početku je bilo jako lijepo, čak me presrela i jedna bajkovita krasotica, gospođica Krastača i pozirala. Za mali odmor odabrali smo mjesto s kojeg smo mogli uživati u pogledu na gorsko jezero.



Sva se ta ljepota, kako su prolazili sati a stopala u tenisicama bivala sve umornija, polako pretvarala u moru koja je završila u 9 navečer kad smo sjeli u gostionicu kampa u kojoj više ni kuhinja nije radila. Otišli smo spavati okrijepivši se samo čajem i pivom, što je bio pravi šok budući da smo svaki dan krkali vineršnicle i drugu malo jaču hranu, kak se i šika za bicikliste.
Mujo je bio ljut na mene jer sam prenježna čak i za familijen rute, a bome i ja na njega jer me „na prepad“ dobio na tu kombinaciju bicikli-planine. Unatoč umoru i tu noć me probudila hladnoća. Nebo je bilo prepuno zvijezda, ali bilo je i tako hladno da nisam mogla stajati vani i gledati ih. Sljedećeg dana ponovili smo isti doručak u istome gradu. Korasani i kava u Murau. Šetali smo i razgledavali spoj stare i nove arhitekture te Murnu na Muri.









Mene je grad jako podsjetio na Bosnu, na bosanske kuće (naravno, ova stara arhitektura), jedino što je sve puno urednije i nema smeća. Imaju očaravajuće mostove, svih "fela".







Toga dana vozili smo do Weisskirchena, opet kroz predivne predjele, malo gore pa malo dole, pa opet gore, pa još gore, pa onda doole, pa opet gore i tako dok se nismo smjestili u Campingu 50plus.



Ne, nisu inzistirali da imamo više od pedeset godina, dopustili su nam smještaj čim smo platili. Kamp je fenomenalan! A tek viner šnicl u gostionici! To je bio atak na moj nježan kostur na kojemu se upravo zbog njegove gracilnosti vidi svaki gram viška, a već iz Zagreba sam krenula s dobranim viškom gramaže, što se može i prostim okom uočiti na fotografijama. Evo samo nekoliko sličica bare koja je u sastavu kampa i u kojoj se možete kupati (ako se prethodno otuširate kako je ne biste onečistitli) i uživati u lopčima.



Osim kampa nude i sobe koje su vrhunski opremljene, ali mi smo se zadovljili parcelom na mekoj travi.



Nakon što sam ja poslikala sve lopoče po bari, a Mujo spremio šator, sjeli smo na bicikle i otišli do Zeltwega na doručak. Rijetko neprivlačan grad. Doručak (kroasane, da, da) smo kupili u Billi jer ih u bekeraju nije bilo pa smo sjeli u jedini kafić na otvorenom i naručili kavu.
Odlazimo brzo jer nam nije lijepo. Vozimo i primjetno je ravnije, brda su ipak za nama. Prvi puta u životu vidimo polja gladiola koje su na prodaju. Evo i cjenika.






Susrećemo simpatičnog, neobičnog putnika. Psa koji uz svog gazdu hoda putem koji ćemo mi prevaliti biciklima.



Dnevno propješače dvadesetak kilometara, svaki tjedan posjete veterinara kako bi se gazda uvjerio da pas ne pati i da može dalje. Kako on samo lijepo nosi svoje stvari!
U nekom trgovačkom centru u Leobenu kupujemo povrće za spraviti dobru salatu s mozzarellom , sjedamo na klupicu u blizini centra grada i jedemo iz zdjelica koje smo također strpali u bisage. Sprema se na kišu, ali mi smo joj pobjegli. Sad znate kako brzo vozimo!



Pod izlikom da bi mogla kiša, a naš iglu(p) je stradao dok smo bili u onoj familijarnoj šetnjici po brdima (pukla je štanga i probila tendu) predlažem privatni smještaj. Pitamo u jednoj kući, ali ulaz je bio tako zmazan da mi se nije ni ulazilo, vozimo dalje pa opet pitamo, ali ni to nam se nije dopalo jer je baš uz glavnu cestu pa bi noću bilo prebučno i vozimo uzbrdo još neko vrijeme do Utschtala, jedno 8 km prije Brucka na Muri i gospođa koja čeprka po vrtu pita tražimo li sobu. Soba nam se dopala, cijena također. Prekinuli smo tradiciju doručka kroasan-kava, gospođa je poslužila neke bezvezne nareske i domaće superpekmeze od voća iz njenog vrta. Pred odlazak jedno fotkanje za uspomenu.



Vozimo do Brucka, malo obilazimo i razgledavamo, naručujemo piće u kafiću, nastavljamo vožnju prema Grazu.


Bruck na Muri



Pogled prema nebu kroz kovano željezo bunara.

Često smo vozeći se autom gledati jedan gradić uz cestu, ali nikako da nađemo dovoljno vremena da ga posjetimo. Sada je bio na našem putu. Frohnleiten.



Stajemo da malo odmorimo, pojedemo dnevni meni u gostionici, počinemo na travnjaku, poslikamo rode u gnijezdu i nastavimo vožnju prema Grazu.


Ulazak u Graz

Dolazimo predvečer, jedva uspijemo na nakom štandu pojesti viršlu i popiti pivo i već moramo žuriti dalje jer kamp se nalazi puno dalje od centra. Recimo kao da iz centra Zagreba vozite do Zaprešića. Tamo je i njihov gradski bazen, ulaznice se plaćaju, naravno. Večera je bila njami njami ponovilo se, spavamo prilično dobro, i ujutro pravac na standardni biciklistički doručak!

Nakon toga vožnja po raaaaavnom do novog kampa u Murecku.


Vožnja kroz polja kukuruza.


I pored rijetkih brzaka na Muri.

Camping Roecksee je na samom jezeru i budući da je dan bio prilično vruć prvo brzinski postavljamo šator, a onda još brže ulazimo u jezero kako bismo se rashladili i malo protegnuli zgrbljena leđa.



Večeramo u nekom restoranu koji malo odskače od drugih, naučili smo se na fine, male, intimne, a ovaj je u socijalističkom stilu, veeeelik, sa salom za doručak, s velikom terasom i živom glazbom, ali klopa je bila odlična. Pa eto Fato još koji dekagram navuci na sebe, srećom pa su biciklističke gaće rastezljive, ali plakat ćeš ti kad se vratiš u vrevu velegrada. Gledamo fotografije ribiča s ogromnim ribetinama koje su ulovili upravo u tom jezeru i bi nam drago da to nismo vidjeli prije nego smo se bacili u isto.
Doručkujemo na velikoj terasi. Nevjerojatan povratak u prošlost. Upravo tako sam doručkovala kad sam kao mala curica odlazila s roditeljima na ljetovanje u radničko ormaralište. Na malom tanjuriću nekoliko ploški vrlo hladnog margarina i nekoliko hrpica pekmeza, kao da su ga žlicom zagrabili iz velike limene kante. Žemlje i kruh u košarici. Par ploškica ekstravuršta i još neke slične salame ekstratanko našnitane. Kava iz vrča. Koje je to sve uspomene probudilo!



Dalje se vozilo prema cilju. Preostala je vrlo kratka dionica.



Već prije podneva bili smo u Bad Radkersburgu. Pospremili smo bicikle na krovne nosače, zgurali bisage u auto i otišli na kolač i čašu vina, pa zaslužili smo!