TKO BI GORI SAD JE DOLI...
Spustio se sumrak i selo je lagano zapadalo u san. Nikad nije bilo velikih događanja, obični dnevni poslovi u kući, na polju i svakodnevni odlazak nas zaposlenih na posao u tvornicu u obližnjem gradiću. Ovako u sumrak, ljeti bi još pokoji stanovnik bio na ulici i izmijenio pokoju riječ sa susjedom, ali u sumorno zimsko doba ulice bi bile puste, a žuti odrazi svjetiljki prodirali su kroz zavjese i staklo prozora. Kod nas se čak i ulična rasvjeta gasila prije ponoći.
Život u kući bi se nastavio još neko vrijeme, gledanje dnevnika, spremanje večere i uspavljivanje djece, sve bi se to ponavljalo iz dana u dan. Milana sam upoznala davnih dana. Još prije moje punoljetnosti. Bio je nižeg rasta, ali sav nabijen i mišićav. Odmah mi je zapeo za oko, a ni on prema meni nije bio ravnodušan. Dočekivao bi me svakodnevno ispred škole i onda svojim autom vozio u obližnju gostionicu na sok pa kući. Gotovo da sam radi njega prekinula školovanje, ali srećom završila sam četvrti razred i maturirala. Dopao se i mojim roditeljima, činio se uzoran mladić, zaposlen i situiran. Radio je kao trgovački putnik, a vikendom bi odlazio u svoje rodno mjesto gdje je imao kuću. Svakog ponedjeljka bi mi se vraćao i kovali smo planove za budućnost. Bili smo dosta brzi jer u mojoj utrobi uskoro je zakucao novi život. Vjenčanje je bilo skromno, protivno mojim očekivanjima, ali prilagodila sam se njegovim željama. Preselili smo se u njegovo selo. Kuća je bila mala no imali smo vlastiti krov nad glavom. On je promijenio posao, radio je u tvornici kao poslovođa, a i ja sam se zaposlila u njihovoj kadrovskoj službi. Mirko je bio pravo dijete sela, znala sam ga promatrati kako je po dvorištu jurcao za kokošima koje smo uzgajali u početku zajedničkog života i bio bi najsretniji kad ih je mogao poklati nekoliko u jednom danu. Ja sam govorila da ne treba toliko, da nam je jedno pile dovoljno za ručak, ali on se nije dao krstiti. Klao je i klao pa sam odlučila da kupimo zamrzivač kako nam hrana ne bi propadala. Prethodno sam ih očarupala, a on bi ih rezao i zamrzavao. Niti jedna svinjokolja nije prolazila bez Mirka. Susjedi su ga zvali jer je bio najspretniji, a kasnije je pomagao u izradi kobasica. Uz gemište i pjesmu poslovi mesarenja bili su mu zabava. Prvo se rodila Lena, a nakon nje i Marko. Nije bilo jednostavno s dvoje male djece, iako život na selu se uvelike razlikuje od života u gradu na koji sam bila navikla. Mirniji je i ne postavlja pred čovjeka velike zahtjeve. Uskoro je zaratilo i Milutin je morao otići u rat. Bili su to užasno teški dani. Ne znam jesam li više strahovala za njega ili za sebe i djecu. Mi smo ostali kod kuće prepušteni na milost i nemilost tko zna kojoj i kakvoj sili. Katkada se okupilo nas nekoliko obitelji i tako smo se osjećali sigurniji i jači. I za Milutina sam se manje bojala kad nisam bila sama. Dnevnik i vijesti sam očekivala i s nestrpljenjem i sa strepnjom. Dolazio je kući dosta često, to me smirivalo. Bili su to trenuci nježnosti i strasti. I prema djeci je bio nježan, a oni su ga se plašili kada je ulazio u kuću obučen u maskirno odijelo i naoružan. Dolazio je neobrijan i smrdljiv, prljave uniforme i umornih očiju. S radošću sam prala njegovu odjeću, kuhala mu što je poželio i capkala oko njega kao oko kralja. I bio je moj kralj. Činilo mi se to sasvim normalno, čovjek je na ratištu, prolazi svakojake grozote, red je da mu ugodim kad dođe kući. Jedva sam čekala da završi to zlo od rata. Toliko nevinih žrtava je stradalo, a sa svima sam na neki svoj način suosjećala. Kroz dnevnik i vijesti proživljavala sam njihove patnje, a na žalost i sin našeg prvog susjeda stradao je u jednoj od akcija. Neopisiva je tuga majke koja izgubi dijete bez obzira na koji način, a tek kada znaš da je život otišao uludo, radi hira nekolicine koja je povukla konce i pokrenula marionete te su one zaražene mržnjom krenule u rat. A dalje se sve odvijalo kako je i bilo zamišljeno, jedno je povlačilo drugo, tako je i moj Milutin završio na prvoj liniji. Spremam se upisati fakultet. Iskustva imam, volja je također tu, vjerujem da uz malo sreće sve će krenuti i završiti dobro. Nije novinarstvo ništa o čemu sam maštala u mladosti, ali nekad se čovjeku oči otvore i u zrelijoj dobi. Naprosto vidiš prednosti koje prije nisi ni slutio. Ne samo vezano uz posao, općenito razmišljam tako o životu i onome što on baci pred tebe. Nikada se nisam vidjela niti u klasičnoj slici jadnice koja se s djecom vraća roditeljima. Pa ipak… Trebalo je život započeti ispočetka, ali tako da funkcionira bolje nego prije. Nisam imala ideju što bi to bilo, nije bilo razrađenog plana, nije bilo ničega osim instinkta da treba preživjeti. Naprasni i nenajavljeni povratak roditelji su dobro prihvatili. Oni su me razumjeli, ali meni nije bilo svejedno. Djeca nisu ništa razumjela. Na kiosku sam posuđivala novine kako bih ih prolistala i pregledala oglase za posao. I očekujući i ne očekujući istovremeno. Vidjela sam neki oglas za spremačicu u jednoj novinskoj kući. Vjerovala sam da to i nije tako atraktivno zanimanje te da neće biti velika navala kao i da neće biti potrebna veza koja bi mi trebala omogućiti dobivanje posla. Fizički sam zdrava, mogu ja to, vjerovala sam. Iskoristila sam sve svoje znanje, iskustvo pokupljeno iz ženskih časopisa koji su s vremena na vrijeme pisali kako se treba obući za intervju s poslodavcem, kako se treba ponašati, i krenula sam. Iz tramvaja sam vidjela visoko zdanje u koje sam trebala ući. Što sam bila bliže to sam imala veću tremu jer nisam znala hoće li me primiti budući da imam više obrazovanja nego što treba za spremačicu, ili će ipak netko drugi biti bolji za taj posao od mene. Dobro da sam nakon tuširanja stavila antiperspirant jer sigurno bi mi se ispod pazuha pojavili veliki polukrugovi od znoja. Htjela sam ostaviti dobar dojam, bez obzira na zanimanje koje tražim. Gospođa kojoj sam se obratila odmjerila me na brzinu i pitala jesam li došla na natječaj za novinara. Samo jednom u životu prije toga moja je reakcija bila tako brza. Odgovorila sam pozitivno. Već sljedećeg trenutka ispunjavala sam neki formular, a odmah nakon toga dobila sam adresu gdje se održavala prva pressica u mom životu. Pa bile su mi samo 23 godine i nisam se pitala što ako ja to neću moći ili znati, bila sam ispunjena poletom i srećom i na mjesto održavanja konferencije otišla sam brzinom munje. Čak me i neki ponos uhvatio, osjećala sam se važno. Promotrila sam kolege, ništa čudno, a opet meni sve novo. Srećom, i znatiželjna sam i elokventna i moj prvi zadatak prošao je bolje nego što sam uopće mogla zamisliti. Sutradan su me poslali na novu pressicu. Ostale dane su me slali na veće zadatke. Šetala bih gradom i pisala reportaže. Šefovi nisu pokazivali oduševljenje, ali su me redovito slali na zadatke. Nikada nisu prigovarali. Prošlo je svega par mjeseci i ja sam bila u stalnom radnom odnosu. O da, počastila sam svoju redakciju. Mama mi je pomogla oko pripreme, inzistirala je i na pohanim batacima, a ja joj nisam mogla reći zašto mi se to toliko gadi. Progutala sam i to, neka bude, za bolju budućnost. Rat je završio i Milan se vratio. Cijelo selo mu je priredilo doček i slavlje. Feštalo se do kasno u noć. Ipak, cijeli rat je proveo na prvoj liniji i vratio se živ i zdrav. Nije kukao, nije se jadao, nježno je grlio i mene i djecu, a sa susjedima nazdravljao oslobođenoj domovini. Imao je sreću što iz rata nije vukao nikakve psihičke posljedice. Rekla sam da ću u rodnom gradu zapaliti svijeću jer ga je zaobišao PTSP. Mnogi su doživotno obilježeni traumama zbog ratnog razaranja, borbi i strahova. Moj Milan dobro se držao i zbog toga sam bila neizmjerno zahvalna dragom Bogu. Vratio se na stari posao, a i ja sam i dalje radila u istoj tvornici. Život je tekao svojim tokom, bez puno uzbuđenja. Katkada mi je radi toga bilo krivo, ipak sam bila još mlada, ali pomirila sam se sa sudbinom života na selu. Glavno da je muž kraj mene, tako sam naučila u vlastitoj obitelji od majke. Jednog poslijepodneva, baš smo pili kavu poslije ručka, pred našom kućom zaustavio se auto. Nepoznati ljudi zakucali su na vrata. Otvorila sam jer Mirko je zavaljen u naslonjač čitao novine. Krim policija, predstavili su se. Noge su mi se odsjekle. Prije nego što su progovorili promucala sam da su pogriješili adresu. A zatim su oni pitali stanuje li ovdje Mirko Š. Mene je preplavio val vrućine i mislila sam da ću se rastaliti. Promucala sam da je tu. I dalje ih promatrala u nevjerici. Mirko je i dalje sjedio i čitao kao da se ne radi o njemu. Policija je ušla u sobu, a Mirko nije djelovao ni iznenađen ni zbunjen. Djeca su bila vani, negdje su se igrala sa ostalom dječurlijom. Mirko je odložio novine i zamolio me da skuham novu kavu i donesem rakiju. Policajci su odbili, ali ja sam se ipak povukla u kuhinju jer sam bila previše potresena od iznenađenja da bih ostala s njima u sobi. Stajala sam uz štednjak i kuhala kavu za koju nisam znala hoće li se popiti. Da budem iskrena, pojma nisam imala jesam li usula šećer u vodu i koliko, jesam li stavila dovoljno ili premalo kave. Nalijevala sam domaću rakiju u čašice i ruke su mi podrhtavale. Iz sobe sam čula glasove. Dijelove rečenica. Ušla sam u sobu kad je razgovor bio pri kraju i položila pladanj s kavom i rakijom na stol. Policija je izašla, a kava je ostala nepopijena. Mirko je uzeo čašicu i iskapio nadušak. I ja sam učinila isto. Nisam se ništa osudila pitati, a on nije ništa govorio. Otišla sam u kuhinju oprati suđe od ručka. On je izašao i vratio se dok smo djeca i ja već spavali. Zapravo, ja sam bila budna, ali sam se pravila da spavam. Drugog jutra šutke smo otišli na posao. Pod pauzom sam se vratila kući, njemu ne govoreći ništa, pokupila djecu i potpuno bez stvari, kao da smo usred rata, sjela na autobus i vratila se u rodni grad. Da, bila sam dobra novinarka, štoviše odlična. Nakon samo dvije godine postala sam urednica. Upoznala sam velik broj ljudi, istinski uživala u poslu. Djecu su mi pomogli podizati roditelji. Muškarca koji bi stalno bio uz mene još nisam pronašla. Možda zato što sam se opekla prevelikom plamenom. Umjesto strasti u meni je plamtio oprez. Ma da, bilo je muškaraca u mom životu, ali sve je to bilo uz puno opreza, uvijek sam bila spremna na uzmak. Samo da još upišem fakultet. Puna sam nade, ali i vjere u sebe. Milutin sjedi u zatvoru. Dobio je 20 godina za ratni zločin. S rastavom nije bilo problema, ali djeci je teško objasniti što se događalo. Ja sam postala vegetarijanka, a djeci mesni obrok sprema isključivo moja mama. |
DRAGA MOJA
Draga moja,
Kad si oči zaprem prije neg prejdem spat tak nežno te grlim, tak nežno te kušuvam jer ti si moja najdraža i tak imam te rad. Svaki dan kad se zbudim vu misli se s tobom spominjam i se kaj znam ja ti ponudim. Više niš nemreš z telom, ni na noge nemreš stati, ni z rukami niš prijeti al ja te volim z dušom celom. Kad na nebo prejdeš tam ti bu tak lijepo niš te ne bu cukalo se bu kak med i mlijeko. Ti me čekaj i ja bum k tebi došla. Taki to dojde! Onda bumo imele vreme kaj nigdar ne projde! |
ROUT 66
Rout 66
u centru Trnja Stella u flaši, Stella u čaši živjeli naši dobro je. Lasice u gradu trče preko ceste kao muhe bez glave ne gledaju ni lijevo ni desno. Diabaz svira rock nije loše, nije pije se pije, mjesec se zaokružio kao moj trbuh poslije punog tanjura ječmene kaše. Natačemo pivo u čaše, u flaše, dobro je, dobro je. Rout 66 u centru Trnja, rulja mlada i stara uz rock i piće polako, polako glavinja. |
Ušli smo u petak još sinoć uz vino hobotnice i sipe najeli se bogovski i usne zacrnili tintom pa ih oblizivali u noćnom tramvaju na putu od Trga do Savskog mosta. Noć je bila bijela prezačinjena bdijenjem kao bijeli rižoto češnjakom. Danas migrena stanuje u mojoj glavi, na očima krpa koja štiti od svijetla a u mislima metla kojom ću pomesti tragove jučerašnje prašine zvijezda. Navečer opet jazz na sceni ZKMa uskačem u zeleni kaput izlazim s parkirališta lijevim kotačem gazim pseći drek i i odlazim na koncert. |
< | travanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |