Pavaogc

Razmišljam da je možda baš trenutak za prisjećanje na blogera koji je pisao pod nickom pavaogc. Ne samo zato što se bliži Božić pa ćemo se možda, za nekog možda i u nezgodnom trenutku dok će niz grlo kliziti blagdanska knedla, prisjetiti nekog tko je otišao, nestao. Ne samo zato što mu je danas rođendan. I ne samo zato što je danas umro Joe Cocker, na Pavlov rođendan.

Pavao Grubišić Čabo ili Pavao G. Č. zaslužio bi opširniji, u miru napisan i pametan tekst, nešto poput onog koji je povodom njegove smrti prije nešto više od godinu dana napisao Damir Pilić. "[M]i koji smo imali sreću da ga bolje upoznamo, imamo privilegiju znati da su povremeni incidenti bili tek neizbježna nuspojava jednog rigoroznog samoukog duha, autodidakta koji je ispunjavao kriterije MENSA-e, ali nije bio u stanju trpiti nepravdu, ni užu ni širu." ("Umro je Torcidin Che Guevara", Slobodna Dalmacija, 30. studenoga 2013.) Za razliku od splitskog psihologa i novinara kojemu je Pavao došao na vrata kako bi odradili intervju, nisam imala prilike sresti ga uživo (upravo šteta, više sam puta o tome razmišljala otkako je umro), ali jesam na određenim mjestima na internetu (od kojih je blog čak manji dio). Tog zanimljivog pisca koji je pisao na rubu (i do posljednjeg daha, vjerojatno, iako mu zadnji upisi prestaju, barem na blogu, nekad u proljeće 2013.) i granici koja taman gura u ono fino diskutabilno (za moj pojam), a svakako na granici područja psihologije, sociologije, duhovnosti i filozofije (blistava sklonost interdisciplinarnosti i zavidan entuzijazam, osim spomenute samoukosti), i ljubitelja knjiga (vidi blog i popis literature s desne strane, a i Pilićev tekst), uočio je svatko, raznih stilova i disciplina, tko je volio raspravljati.

Iako to nema nikakve veze s racionalnim i nimalo se ne očekuje, ponekad žalim što nisam posvetila više pažnje, što nisam istražila više i bolje, saznala još nešto ključno o piscu kojeg sam sretala na internetu. Ponekad žalim što se nisam zadržala duže na mjestima na kojima je pavaogc pisao, i čitala još više i bolje. Zato (i stoga što) me tog jednog dana zateklo kada sam saznala da je nestao. Ipak, putem te priče (piše jedan sarajevski medij na svojim stranicama, povodom smrti Joea Cockera, da je "završena jedna velika priča") sjetim se i drugih ljudi koji su pisali pa nestali (neki ne i fizički) i, najvažnije, sjetim se vremena kada jesmo pisali više i intenzivnije. Sjetim se nekih živih rasprava. Na taj način valjda nismo mrtvi. I nešto smo napravili, s obzirom da imamo sve te mjesece ili godine sjećanja.

Kada je Pavao umro, kada se vijest pojavila u medijima (jer mu je kao bivšem tajniku Torcide, poznatom i po tih nekoliko živopisnih incidenata, pripao prostor), nemam pojma tko je sve i gdje pisao o tome, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da je pisalo nekoliko anonimaca (poznavatelja lika i djela), jedna osoba pod nickom za koju to uopće ne bih očekivala (jer nisam imala pojma), možda jedna osoba od koje bi to bilo u granicama očekivanog, i Damir Pilić. I to je to, da zaokružim misao. Živio je relativno (za mnoge definitivno) incidentno, čitao je knjige, istraživao i pisao (očito), umro rano (na veliku žalost). Znam lica (ili – točno znam te face) pa i imena ljudi koji bi, da ih se pita, pisali samo o njegovoj incidentnosti (jer drugo ne znaju pa ćemo im, malo sutra, oprostiti). Stara priča, ljudi (nesretnom većinom) slabo cijene autore i autorsko, i slabi su sa psihologijama, čak i kada svakodnevno rade s pisanom riječi na internetu - ne znam kad im je svima pojedinačno rođendan, ali treba im svake godine, može oko Božića, čestitati jednim virtualnim šamaranjem na takvim ambicijama.

Oznake: Pavao Grubišić, Pavaogc, Damir Pilić