Država, selo, grad

"I radio i televizor koncentrirani su u selima razvijenijih predjela, dok ih u mnogim selima još nema", reče Stipe Šuvar u izdanju svoje antologijske Sociologije sela iz 1988. godine. Tako se govorilo u zemljama koje nisu stvorile Eminema, ali jesu Miroslava Škoru. I u zemljama koje imaju jednu i jedinu sociologiju sela i Sociologiju sela. "Dugo je glavni medij svake vijesti i obavijesti, svakog posrednog znanja i svake posredne spoznaje bila usmena riječ. Ona je, međutim, počela ustupati pred pouzdanošću, brzinom i trajnošću pisane riječi (pismo, knjiga, novina). Tek u najnovije vrijeme usmena se riječ ponovno vraća, ali je sada institucionalizirana i objektivizirana (radio, televizija, film). Definitivno je, naprotiv, ustuknula kao prenosilac duhovnih sadržaja narodne kulture, kao graditelj usmene predaje, svijeta čarobnih seoskih priča i junačkih i lirskih pjesama, kao kondenzator zagonetki, pošalica, pitalica, ceremonija i pouka." (Šuvar) Bilo je moguće pomisliti da je ustuknula i da promovira neke nove, manje duhovne, ideje, no u osvit sveopće digitalizacije čini se da se institucionalizirana i objektivizirana usmena riječ vratila upravo u toj staroj funkciji, što profesor i pripovjedač Šuvar nije imao prilike doživjeti. Vratila se više puta u raznim televizijskim inkarnacijama, a trenutno stanuje na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji Država, selo, grad i igrokazima s glazbenim repetitivnim vježbama što ih tamo uspješno "naglumljavaju" odabrani zabavljači koji se od drugih sličnih zabavljača za sad razlikuju po tome što danu priliku, očito, nisu mogli odbiti. Razlika je u tome što sadržaj institucionalizirane usmene predaje više nisu fantastična vilinska posla, borba sa zlom i sramežljivo cjelivanje drage osobe, kao ni uopće pitanja višeg smisla ičega, nego jednostavne priče, fantazije i fantazme iz svakodnevice, malo drugačijim rječnikom svedene na, u odnosu na staru usmenu predaju, siromašniju duhovnu mjeru.

Na ovaj uradak naišla sam, zamalo u cijelosti, iako sam propustila prikazivanje u redovnom terminu, zahvaljujući sretnoj okolnosti da je repriziran na satelitskom programu HRT-a u gluho doba noći sa subote na nedjelju, pretpostavljam kao karakterističan hrvatski proizvod kojemu je zadatak zabavljati i preko granica. Preko kojih granica ovaj proizvod ipak ne zabavlja, pokazalo se u samom sadržaju emisije, odnosno lukavoj dinamici sadržaja bez sadržaja. Tamo gdje televizijska (usmena) riječ eventualno ne može, doprijet će pjesma, probijajući se do publike slojevitošću i manirom psihologije vikend-romana. Ako mi ne vjerujete ili mislite da ovo što sam napisala nema nikakvog smisla, vjerovat ćete činjenicama koje će vas uputiti u osnove autorskog vic-maherstva i wtf-fenomenologije: iz šest kuverata koje se na početku emisije nalaze u rukama Miroslava Škore, kandidati koji predstavljaju selo i grad, oboje etablirani selebritiji, odabrat će ih ravno pet i potom će, pred publikom u studiju, izvesti pet pjesama koje se nalaze navedene na papirićima u tim kuvertama. A mi ćemo, prije tih izvedbi, imati prilike saznati koju pjesmu, jednu jedinu od ukupno šest (iz famoznih šest kuverata), kandidati (honorirani izvođači) NEĆE izvesti. Koje će izvesti, a nalaze se u preostalih pet kuverata, saznavat ćemo tijekom emisije, kako će ih jednu po jednu izvoditi. A proizvodnja tih nekoliko sekundi koliko će trajati usmena riječ o pjesmi koja NEĆE biti izvedena u emisiji bit će, kao i ostatak emisije, plaćena iz novca televizijskih pretplatnika. Oštećene ovom what the fuck deprivacijom uskoro će vas pridići - bećarski će vam podizati raspoloženje s preostalih pet pjesama koje ekšli izvode i to svaku dvaput, u "seoskoj" i "gradskoj" verziji. Da bi deprivacija bila apsolutna i apsolutno demokratska, svi gledatelji imaju priliku glasati za verziju koja im se "više sviđa" i to na jedan od onih 060 brojeva (kojega svako malo na toj javnoj televiziji podmeću kao izbor gledatelja), a jednome od gledatelja, kao i jednom gledatelju u studiju, iz takvih i sličnih sredstava bit će dodijeljeno cijelih tisuću kuna, a službeno će kao sponzor tih "nagrada" figurirati Konzum. Logotip tog lanca trgovina prisutan je u samoj scenografiji emisije, na dva mjesta, i to diskretno naglašeniji na strani na kojoj se natječe "selo" negoli na onoj na kojoj se natječe "grad".





Dobar pušač institucionalizirane usmene predaje trebat će i ponešto institucionaliziranih, provjerenijih, fantazmi. Tu će pomagati sudionici emisije, zamišljeni načelnik sa sela i gradonačelnik, što ih u stalnoj postavi predstavljaju, redom, Danko Ljuština i Vedran Mlikota, te izvođači pjesama s nedostatkom razloga da gostovanje odbiju. Mila Elegović tako će se smijati na pošalice svog načelnika koje joj komplimentiraju kao spretnoj seoskoj zavodnici kojoj povremeno treba uskočiti i pomoći, ili davati jednostavne "ženske" odgovore na pitanja o navodnom antagonizmu sela i grada, na primjeru agroseksualaca i metroseksualaca, iz reda shvaćanja što ga, s druge strane, prezentira Mlikota. Kroz sve to navodno će se obraditi pitanja višeg reda – države, politike, funkcioniranja strana i stranaka – posredstvom nazovi parodije i narodske satire. Vrh satiranja parodijom i paranja šavova satirom bit će kad Škoro, autor emisije, voditelj i spiritus movens - na podsjećanje Mile Elegović da je autor pjesme koju će upravo otpjevati, svevremene Hajde da ludujemo, kandidat iz suprotnog tabora, Zrinko Tutić - konstatira da će "biti koalicije". Politika kao veselje rijetkih iz kojega se možemo samo nemoćno sprdati kao fantazma za odricanje vlastitih odgovornosti u bilo čemu što nisu krajnje osobna posla, udružena s malo običnih seksualnih fantazija (u slici seksi razdragane raspjevane ženice i suzdržanije raspjevanog muškarca u trapericama) i stvoren je novi zabavni show, s podloženim pliticama za kapanje krova pravih problema koji prokišnjava nad glavama onih koji su out there, u dometu signala i televizijske pretplate. Zamaskiran u brigu za tuđe veselje, emisijom će se propagirati i jasan osobni ili partikularan interes – autora emisije, javne televizije, sponzora, protagonista, gostiju. Ali ne nudeći ništa novo, samo još jednom šaljući viđene poruke istoznačnosti koncepta zabave sa svakodnevnim uprosječenim načinom, tako da bude probavljiv zamišljenoj većini i neprobavljiv ignoriranoj manjinskoj i nepitanoj i neuvaženoj, ali ciljanoj, većinskoj publici. Jer publiku, vlasnike televizijskih prijamnika u Hrvatskoj, nitko ne pita je li ovaj "show" potreban i dobar – iako bi najlakše bilo zaključiti da to publika naprosto ždere pritom ne trepnuvši i ne misleći, ipak ne zaboravimo da je ta ista publika odbila, u većem dijelu, biti ovcom za politiku spuštanja razine radi navodne efikasnosti na posljednjim predsjedničkim izborima.

Ipak, Škoro je Škoro. Ima svoje mjesto u sentimentima ljudi out there. Možda nikad kao Mišo Kovač, ali svakako dobro utaboren. Dok god je Konzuma, bit će i mogućnosti za realizaciju, da upotrijebim njegov izraz, takovih njegovih ideja. Osim ako ga, zato što se razbacuje tuđim sredstvima i tuđom brigom, ne zamrzi svaki od onih stotinu i nešto ljudi koliko ih svakodnevno u Hrvatskoj dobije otkaz ili oni koji su prisiljeni nepovoljno otkupljivati police životnog osiguranja, da bi preživjeli, oni koji mjesecima nisu dobili plaću, oni koji imaju pa nemaju 14 kuna za šarene tjednike iz kruga velikih novinskih izdavača i slične nepojmljive zamišljene i ciljane osobe. Da je danas Stipe Šuvar živ, mogao bi samo žalosno konstatirati da je selo u svim svojim (lošim) manifestacijama zaživjelo na javnoj televiziji, da se teži tome da sve bude selo u svojoj najgoroj varijanti (pa makar i kroz koncept emisije koja ujedinjuje selo i grad), da više ništa nova ne možemo saznati o čaroliji priča, ikakvih pa i seoskih, ali i da je to tek koncept u kojemu neki zarađuju tako što se, namjerno, ne bave pravim pričama, onima koje zanimaju stvarne ljude a ne zamišljene segmente tržišta. U ideji institucionaliziranja već institucionalizirane usmene predaje ičega, ikad i igdje, raste selo u kojemu lija nosi poštu pretplatnicima na gledanje uvijek novih i novijih, istih, beskonačnih i skupih procesa. Institucionalizacija spojena s malim brojevima u populaciji na koju se ista odnosi i još manjim brojem onih koji ju proizvode znači samo jedno – sporu smrt privatluka u javnim interesima. Bez obzira govorili o jednoj javnoj televiziji, jednoj sociologiji sela jedne države ili razlozima zbog kojih mala država, i pored otpora spram banditizma, ne treba vlastitog rastrganog i samokritičnog hip-hopera i repera.