Sanadair: perpetuum mobile

Dragi moji, kažem vam da je nešto u zraku, neka droga ili nešto. Sanadair. Tako se onaj Sandi Blagonić našalio u jednoj svojoj kolumni prije nekoliko godina. Šali li se danas Sandi i na čiji račun, ne znamo, jerbo su mu kolumnu ukinuli a novu mu dali nisu. Možda je tad sve krenulo nizbrdo. Ili otkako sam ja intenzivnije na blogu. Neki takav nadasve bitan podležeći razlog svakako jest. Situacija svakako nije normalna jer sam ja proteklih nekoliko minuta provela tražeći po internetu ima li koja slika gdje Sanader jede kolače. Umjesto da se bavim astrofizikom ili presađujem cvijeće ili tešem letvice, ili nešto. Zašto sam tražila baš takvu sliku? Pomislila sam, kako je Jadranki Kosor bio rođendan, mislim baš jučer kada je Sanader odlučio ići dalje, možda su u Saboru ili negdje jeli rođendansku tortu, a to bi mi se baš uklapalo u foto-crticu o Siniši Labroviću, kojega sam vam jednom već predstavila na ovom blogu kao zanimljivog konceptualnog umjetnika.

Konceptualac Siniša ovaj je put ide do kraja. Gotovo da i Sanader ide tako, odnosno za njega još ne znamo do kud je spreman ići niti do kud je došlo. Rekla bih da ga je nešto jako uzdrmalo, možda je predobro živio, premalo se nervirao oko plaćanja mjesečnih računa, ne znam... možda je shvatio da je život kakvim ga je vodio isprazan. Da se treba vratiti smislu, promišljanju, uhvatiti zalet uz prethodno meditiranje. No, ako je to i mislio, mi koji se u svakodnevnom životu manje šamaramo spiralnim spinovima smisla možemo mu, iz iskustva, reći da se sve svodi na jednostavnu, prilično linearnu, jednadžbu: unutra-van. Što uđe, izađe. I tako svaki dan. Uđe trošak, izađe. Uđe stres, izađe. Uđe kartica, izađe se. Uđe jope stres, izađe. Uđe hrana, izađe. Uđe voda, izađe. Na to je mislio i Siniša Labrović u svojem performansu Perpetuum mobile kojega je održao u Galeriji SIZ u Rijeci 30. svibnja, dakle prije svega nekoliko dana...

U krizi smo. "Perpetuum mobile" je pokušaj da se umjetnošću ponudi rješenje onima koji žele preživjeti, a druga im rješenja izmiču ili su im izmaknuta, kaže Labrović. Prije nego krenemo tražiti pomoć vlade i žaliti se, ili kad vidimo da ništa od toga ne pomaže - trebamo se okrenuti onome što nam je kao ljudima najbliže, a to je vlastito tijelo kao idelan stroj koji vlastitom energijom sam sebe održava i pokreće, nastavlja tumačiti umjetnik uz navođenje nekih od svojih suvremenih ili povijesnih referenci: jedna je performans Samojed u kojemu splitski umjetnik Marko Marković pije krv iz vlastite vene, a druga izjava francuske kraljice Marije Antoanete koja je, ne znajući što ni kako, pregladnjelom narodu poručila neka, ako nemaju kruha, jedu kolače. Ja ne mogu ponuditi kolače, ali jednako ljudski i pošteno kao ona kažem ljudima neka piju mokraću i jedu govna, zaključuje Siniša Labrović.

Prekrijte oči jer za kraj slijedi eksplicitna fotografija s performansa, koju sam maznula s neta, na kojoj se vidi nešto iako ne baš sve. Ali, ja sam to sve, ekskluzivno ili ne, i to čak i u krupnom kadru, imala prilike vidjeti u jednom kulturnom prilogu na televiziji te mogu objasniti da nakon piškenja u ruku, umjetnik mokraću pije i prelazi mokrom rukom preko lica. Sanader, budući da se odriče politike, barem privremeno, pristaje na mogućnost da mu jedan Labrović ponudi neke nove načine gledanja na stvari, da se vrati elementarnim životnim, ako ne baš egzistencijalnim, problemima i procesima, te da počne relativizirati kolače. Zato me zanimalo je li bilo kolača kod Jadranke i je li ih Sanader jeo, kakvi su bili, koliko ih je bilo i tako. Znate već, trivijalizacija, tabloidizacija, sveprisutnost teleobjektiva, penetriranje u zračni prostor, kako kaže Jelena Veljača, plus estradizacija politike i malo nadaleko poznatog hrvatskog jala prema onima koji bolje jedu. Sliku koljača nemam, ali ni ovaj momak nije loš pa izvolite.



Nešto infoa o performansu plus Labrovićevu izjavu preuzela sam iz Glasa Istre.

Svi naglasci stavljeni na osobe i kolače su originalno moji.