28

subota

srpanj

2007

Parada intelektualne manjine ili u potrazi za drskim dobricom

Otpisana i zaboravljena, no sve do prije koju godinu dostupna svakom namjerniku za cijelih deset kuna, jedna je od knjiga po kojoj malo tko danas pamti ili percipira Slavena Leticu. Možda je i u ovom trenutku u kakvom kutku knjižare, antikvarijata, ili će je se moći naći ujesen među onim „ležećim“ knjigama na pultovima na Interliberu gdje se, kao ležeći policajci, obično grupiraju zanimljive i manje zanimljive knjige iz prošlog sustava, onog sustava u kojemu je urednik knjiga bio bog i batina (u godinama), a i autor je morao biti uzoran (podoban). Da zaborav knjige ne bi bio fatalan potrudio se i autor sâm tako što je spominje u uvodu u svoj najnoviji uradak Let iznad kukavičjeg gnijezda (Jesenski i Turk, 2007). Knjiga koju otimamo zaboravu objavljena je prije osamnaest godina pod naslovom Intelektualac i kriza (August Cesarec, 1989) i zbirka je eseja, objavljivanih u časopisima i novinama u istom desetljeću, o jednoj svevremenoj temi koju, mislim, vrijedi osloboditi epiteta svakovrsnih ofucanih, naprosto vječnih, tako dosadnih i pozerskih.

Tu knjigu smo prije kojih desetak godina, na faksu, kupovali sa strahopoštovanjem, što zbog teme koja nam je imponirala što zbog te milosrdne cijene. Iz istih se razloga u to vrijeme kupovala i Vita activa Hannah Arendt (iako kao nešto skuplja). I ona bijela izdanja Novog Libera iz biblioteke Erasmus (dvadeset kuna komad). (Sad, nakon toliko vremena, primijećujem i da su sva ta izdanja, za razliku od mnogih današnjih, imala klapnu – note: imam fetiš na klapne.) Iz tih razloga, dakle, prvu znanstveno-popularnu knjigu Slavena Letice, kako je on sam naziva, imam doma. I riječ je o, bez obzira što mislili o njezinu autoru i njegovom naknadnom manevriranju u politici, dobra knjiga ili barem knjiga koja je dobro polazište. U njoj Letica među prvima razrađenije progovara o ulozi i položaju intelektualca u društvu i time zasluženo otvara ovu temu.

Tema je, ukratko, percepcija intelektualca kao takvog u javnosti i moje grintanje u vezi iste. Nemam dokaze, ne raspolažem rezultatima nikakvog znanstvenog istraživanja, no imam dojam da su u našoj javnosti intelektualci poimani kao ljudi koji se bave nepostojećim, izmišljenim, namještenim zanimanjima, za što, smatra se također, dobivaju daleko iznadprosječne, opipljive i nezaslužene, honorare. Prva bi pomisao bila da među pukom vlada jal, da se mrzi svakog tko zarađuje (ili cijeni svoj rad) više od većine, no mislim da je to daleko perfidnija sprdnja. Posebno mislim na intelektualce koji uporište imaju u društvenim i humanističkim znanostima, književnosti ili novinarstvu, a zbog svojeg su kritičkog pristupa gledani kao malčice „lijevi“. Život se, općenito, u jednom dijelu javnosti koja gleda te i takve intelektualce, doživljava kao vrlo jednostavan, centriran, nefilozofičan – složen od kodova poput 0 i 1, promašaja i pogodaka. Sindrom kladionice i „idemo dalje“ pristup, zato ne trpe „složene“ znanstvene discipline, teorije i općenito diskurse koji kompliciraju tu jednadžbu.

Intelektualci su u tom kontekstu sa svojim "paradiranjem" ideja poput bilo koje druge manjine – relativno ih je malo, nameću se i počesto se čini da svojim grintanjem i prozivkama ugrožavaju način života i vrijednosti većine. Zato bilo koja parada, ili pokazivanje, intelektualnosti (od pisanja kolumne do češćeg pojavljivanja u medijima), uslijed zasićenja i manjka tolerancije, mnogom primjerku našeg sugrađanina postaje naprosto iritantna i u njemu/njoj trenutačno potiče, uglavnom grupno dodatno uzneseno, genitalno-probavno-umno kolabiranje. Tako se u inače tematski raznovrsnom birtijskom razgovoru ili širokopojasnom ćetu na ništa-ne-slutećeg intelektualca obrušava common sense ekspertiza. Jedan pogled kroz ključanicu kolumne ili gostovanja u talk showu i objektiv je spreman: od nagađanja o njegovu/njezinu seksualnom životu, nacionalnosti i plaćeničkoj pozadini do psihoanalize i sociologije njegovih/njezinih razloga bavljenja određenom temom. Nemam tu što ni prigovoriti, tek sam ogorčena time što se ne uviđa dovoljno taj njihov eros za promjenom, poboljšanjem svijeta oko nas – barem neki su sigurno potentni tom smislu. A to je ideja koja mene baš zabavlja.

Dakako, ima intelektualaca koji su zbilja pozeri, elitisti, umišljenici, lažljivci, lažnjaci, plagijatori i pronevjerioci paradigmi i ideja. Ima ih samodovoljnih i samozadovoljnih koji rade po principu ekskluzivnog salona, koji misle da nikome nisu dužni odgovor ni opravdanje (uglavnom to rade na teret onih koji plaćaju pretplatu javnoj kući). Ti najviše i kontaminiraju prevladavajući pozitivan ton šarene parade intelektualnosti. Mene, uslijed gore iskazane utopističke kuknjave, zanimaju baš ti pozitivni momenti. Dakle, neiskvarene pobude ulaženja u složen posao prezentiranja teza i ideja javnosti, nesebični intelektualci, oni koji čine razliku, prosvjetitelji i dobrice. Drske dobrice, da bude slađe. Moje pobude su uglavnom nesebične, želim ih promatrati i čitati, no ponekad ih, priznajem, želim i imati za sebe. To je naročit slučaj mojeg, dakako jeftinog, zavođenja i pop-kombinatorike, no to nije ni važno u ovoj priči… Ako naiđem usput (ili na kraju svega) i na veselog intelektualca, kako je, više u negaciji i vezano uz kolumniste, skiciran npr. ovdje, veselit ću se. A u svakom ću slučaju na kavicu.

komentiraj (1) * ispiši * #