POvratak u prošlost

Evo nakon dužeg vremena da nabacim koji post prepisan iz mojih brojnih dnevnika. Evo ovaj smatram primjerenim jerbo sam baš razmišljala kako dovraga sve brzo mi prošlo. Mislim fax ne.. Ok nije još gotov, al kao da je pa ono..


26.07.2001., četvrtak
Definitivno sam već ušla u fazu kad ponovo izgubim osjećaj vremena u gotovo svakom smislu. Malo sam preletjela pogledom na prethodni zapis i mogu reći da se porilično toga zbilo i promijenilo u međuvremenu. Što se tiče ljubavi, može se reći da sam i dalje sretna, no već smo uspjeli, tj. on je uspio prekinuti, no sad smo opet zajedno. To mi je fakat popilo živce, ne u smislu neke traume proizašle iz samog prekida, već zbog činjenice da su razlozi bili fakat idiotski i u krajnju ruku posve neozbiljni i pre djetinjasti čak i za mene koja se ne doživljavam nimalo ozbiljnom niti odraslom. Uglavnom, sad smo opet skupa i bumo vidli kak budu stvari dalje išle. On je trenutno na moru i mogu reći da to uopće ne doživljavam tako strašnim.. Mene trenutno više zabrinjavam ja sama, i "prošlost", no uglavnom, nije bitno.. da vidim, bilo me strah i prijemnog, hehe, taj problem se sam riješio. Sada sa ponosom mogu tvrditi da sam punopravna studentica FERa. Da, što htjedoh reći? Aha, prijemnom na kraju nisam ni pristupila jer sam dobila pravo na direktan upis, sve bilo super! Oni pak na ambasadi nisu nikaj gadno zeznuli, i ja sam dobila svoju vizu tako da putujem 07.08, a vraćam se 10.09, JUPIII! Ne mogu vjerovati, ma zapravo kaj ja pričam, totalno mogu vjerovati. kako vrijeme brzo prolazi. Koda da sam jučer prvi put nogom kročila na veličanstveno i posvećeno tlo pred kultnom zgradom MIOCa. Moj prvi dan u srednjoj školi! Još jasno vidim onu gomilu zbunjenih faca i sebe kako preispitujem ispravnost odluke koju sam donijela prilikom izbora mjesta na kojemu imam provesti naredne 4 godine. Bože sačuvaj! Da, ta mi se pomisao vrtila glavom-no vrijeme je pokazalo svoje, i to jako kratko vrijeme. Razred se pokazao fenomenalnim! Da, znam, znam, dosta sentimentalnih sranja, no šta ćeš, moram. Puno toga se zbilo u te 4 god, i ono dobro i ono manje dobro. Ostvarili su mi se neki snovi, dok drugi.. Sve u svemu bilo je lijepo i moja siva moždana stanica (ona jedna jedina koju posjedujem) je primila i pohranila gomilu podataka kojih ću se moći prisjećati sa osmijehom na licu. Moja prva "prava" ljubav, moje prolazne avanture, brojne dogodovštine na ludim tulumima, 2 nadasve zanimljiva skijanja, 4 Nove godine i puno, puno sitnica koje ostaju zauvijek u mome sjećanju. Sada slijedi nešto novo, vjerujem, podjednako lijepo, a možda i ljepše. Ne znam, sad mogu samo ostati u lijepim sjećanjima u nadi da ih sutra donosi još više! Točka