U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 05.08.2009.
Ključ
|
soundtrack: u početku, dok zauzimate mjesta i dok su na platnu uvodna slova i kadar kao sa starih ispucalih video traka, u kojem dječaci potamnjeli od sunca stoje pokraj rijeke, iza njih je, u mješavini blještavila i tame, autoput u gradnji, s radnicima, strojevima i prvim putokazom natkriljenim nad scenom...lijevo su tri djevojčice, jedna sjedi na biciklu, druga je ispred nje, opkoračila je prednji kotač i rukama se drži za ručke bicikla, a treća stoji pored njih i upravo u tom trenutku približava ustima sladoled u kornetu...u pozadini svira Archies: Candy girl. Tijekom epizode svira Zabranjeno pušenje: Yugo 45. Na kraju, u fade outu, dok izlazite, sviraju Pogues: Waltzing Matilda. autor prvih pet fotografija je Igor Čepurkovski, a posljednje dvije Dinko Neskusil.  "Kažu da su čuda svijeta piramide afričke Kažu da su čuda svijeta vel'ke rijeke Indije Al nijedno čudo nije, bilo ravno onome Kad je stari uparkir'o u bašču Yugu 45" Moje prvo sjećanje dolazi iz večeri u kojoj su baka i deda odlazili na kasni vlak. U mojoj sobi je mrak, vidim samo njihove sjene dok me pozdravljaju, ležim u kinderbetu, plačem, plače i baka, a dedi su samo suzne oči i svjetlucaju u mraku. 1984. godine tek sam malo veći dječak i kroz mutni i prljavi prozor vlaka mama mi pokazuje njihov prozor u daljini i čini mi se da je tamo, daleko od pruge, sjena na žutom svjetlu kuhinje, da baka stoji i gleda tu prugu i taj vlak u daljini. To je godina Olimpijade u Sarajevu, posljednja godina u kojoj ćemo ići u staru školu na Dubovcu, podno Starog grada i crkve Marije Snježne i vraćati se preko groblja, praveći se hrabri, iako nam neće biti svejedno kada dođe zima i mrak padne dovoljno rano da nas svaki šušanj prestravi. Onog dana kada je u Sarajevu bio spust, trčat ćemo kući, uzbuđeni kao da je Olimpijada u našem gradu. Kada dođem pred vrata ustanovit ću da sam po tko zna koji put izgubio ključ, sjest ću na stepenice i biti na rubu suza, malo zbog spusta, a malo zbog toga što će mi reći za ključ. Tako će biti dok se ne pojavi Mirilović, čijeg sina zovemo Radomir na cesti (zato jer se zove Radomir, a ima onaj znak "Radovi na cesti"...no dobro, kao da ste vi kao devetogodišnjaci bili puno duhovitiji) i pozove me kod njih. Napravit će mi sok od bazge, staviti na stol neke kekse i ja ću to grickati, dok on puši i dok šutimo i gledamo kako Amerikanac Bill Johnson postaje olimpijski pobjednik. Kada onaj vlak s početka priče dođe u Karlovac, tata će reći "e pa imam jedno iznenađenje za vas", a pred kućom će nas dočekati Yugo 45, naš prvi auto.   "Skupio se sav komšiluk, i pola rodbine Ono pola nije moglo, nije moglo od muke Stara napravila mezu, ispekla urmašice Stari otiš'o u Granap, po još logistike Bilo je to dobro vrijeme Sve na kredit, sve za raju, jarane U auto naspi čorbe, pa u trst po farmerke Bilo je to dobro vrijeme Malo izlet, pa malo na more U kući puno smijeha, u bašči Yugo 45" Kad izađeš pred kuću, nakon što si u malom, vlažnom stančiću pojeo do kraja kruh i paštetu i popio čašu mlijeka, zabljesne te zelena. Sunce je nad kućom, ali udara u krošnje drveća, u rijeku, u livade i u živu ogradu između nasipa i kupališta i cijeli svijet je zelen. Kad ti se oči priviknu, vidiš cijeli svoj svijet - panj ispred kuće, žuta vrata garaže, još nedozrele orahe popadale po prašnjavom asfaltu, starog Poljanca na klupici ispred svoje kuće, vidiš nasip, grmlje kiselice, most preko rijeke, ljude kako kartaju i piju pivo u hladu kupališta, prve dječake i djevojčice kako dolaze na Dječje, noseći u bijelim ili plavim najlonskim vrećicama sokove u tetrapaku, breskve i umotane sendviče. Čuje se šum slapa, čuje se vika i pljuskanje vode, preko mosta ponekad projuri automobil, ali sve to je u pozadini. Naprijed, u prvom planu, glas je nasmijanog čovjeka s brkovima koji tati dovikuje kako je nahvatao ribe za mjesec dana. I sve se zna. Poslijepodne, riba i mljeveno meso oblikovano u ćevape ili pljeskavice peći će se na roštilju, na stolu će biti vino i kisela voda, bokali soka od naranče, netko će napraviti i kolače, a skroz na kraju, kad se na nebu pojave prve crvene pruge, zacrvenit će se i ulica, kad s najvećim nožem raspolove golemu lubenicu i cijelo dvorište ispuni pomalo nejasan i jedva primjetan miris koji će svejedno ostati zauvijek. Možda će netko donijeti i gitaru i ljudi će pričati, smijati se i povremeno gledati u svijet oko sebe, u svoju djecu i bit će onako opušteni kako budeš kada pomisliš kako je život lijep i kako ne postoji ništa što bi moglo poći po krivu.   Virio sam jedno veče, iz bašče čuo glasove Momo, Franjo, daidža Mirso, nešto tiho govore Onda pružiše si ruke - na komšiju se ne može Onda popiše po jednu - i razguliše Sva djeca u jednom se periodu boje mraka i zato ga svakog jutra brzo i lako zaboravljaju. Čini im se kako će dan potrajati zauvijek i svake večeri ostanu pomalo zateknuti i iznenađeni. Ljeto 1991. bilo je najintenzivnije i najljepše ljeto ikada. Ulica je bila puna djece, dječaka s od sunca tamnim licima i od soli svjetlije kose, s iskrama u očima, kapljicama znoja i jedva primjetnim laganim umorom u ramenima. To je ljeto teniskog igrališta nacrtanog na asfaltu, nogometnih utakmica protiv susjednih kvartova na livadi između četiri zgrade, jutarnjeg pecanja na Kupi, prvih noćnih izlazaka, prvog pijanstva, prvih povučenih dimova cigarete, prvih poljubaca...ljeto slanih kifli u jedan ujutro, ljeto ležanja na asfaltu parkirališta i gledanja u nebo, ljeto koje miriše na travu, izlizanu kožnu loptu, vino, trešnje, riječno bilje, usijanu sitnu prašinu u podne, na vrelom asfaltu...ljeto narančastih tendi, lunaparka kod tržnice, kioska na skretanju za Luščić s najboljim hamburgerom u gradu...ljeto Nule, Hrvatskog, Feferona, Radićeve, Foginovog, taverne hotela Korana, kafeterije, klupice pod izlogom galerije...ljeto dlanova ljepljivih od Gringa, sladoleda "jednu kuglicu od svega po malo" kod Veselog Trovača, hrenovki u pecivu i sladoleda iz automata kod Džafera, ljeto pomfrita u crvenom kiosku preko puta Gradske kavane, ljeto kukuruza nataknutih na dugačke štapove i pečenih na žaru, na onoj istoj livadi između četiri zgrade. Naši starci su radili i njihovo vrijeme dolazilo je kasnije, predvečer. Kako je dolazio sumrak, terase uličnih kafića su se punile, odzvanjao je smijeh, kartalo se, pilo vino i voda, mi smo ponekad trčali do svojih da ižicamo kokakolu ili lovu za izlazak...vikendom su išli do Korane ili Dobre, na more smo išli s još dvije obitelji. I kako se djeca boje mraka i brzo ga zaboravljaju, tako se tog ljeta o ratu pričalo samo kasno navečer. Iz svoje sobe čuo bih ponekad kako su glasovi povišeni, kako počinje rasprava, ali uvijek bi sve završilo s još jednom čašicom rakije ili još jednim gemištom i veselim pozdravima na vratima. I sutra je bilo lako zaboraviti na sve to, dok bi gledao opuštene ljude kako peru automobile, sjede na terasi uličnog kafića i kartaju, nasmijani, gledaju s balkona klince kako igraju nogomet, vraćaju se s posla s ogromnom lubenicom na ramenu, ili prepričavaju do kasno u noć priče iz nekih svojih dječačkih godina.   Pobjegli smo jednog jutra, s dvije kese najlonske Prvo malo Lenjinovom, pa preko Ljubljanske... Danas nam je puno bolje, novi grad i novi stan Stari nam je post'o fora, kantonalni ministar Ali meni je u glavi, uvijek ista slika, isti fleš Stara kuća, mala bašča, i u njoj Yugo 45 Jutro nakon prvog napada osvanulo je sunčano, ali iako je bila rana jesen, sunce je bilo nekako mutno i zubato, kao da je sredina zime. - Oćeš ić sa mnom do firme, da donesem kompjutere doma? - pitao je stari i trenutak kasnije bili smo u autu. Sportska dvorana u podnožju koje je firma od mog starog bila je pogođena s par granata, golemi stakleni zidovi su popucali i asfalt je bio pun stakla, pogođene su i neke cijevi i vode je bilo do koljena. Izvlačili smo te kompjutere, a onda su došli prijatelji od starog... - Idem ja malo prošetat. - Kuda ideš šetat, kaj je tebi??? - Ma samo po nasipu... Odmahnuo je glavom... - Pazi se i odmah da si došao natrag. Uzduž nasipa bili su tragovi zalutalih gelera, poneka kap krvi, a tamo niže, u staroj ulici, naša stara kuća u kojoj je sada živjela samo baka, bila je ograđena najlonskim trakama. Useljavala je Vojna policija, baka će preseliti kod tete, a odmah do kuće, na početku mosta, već je niknula kontrolna kućica. Iz Korane, tamo pod lukovima mosta, izvlačili su mrtvog čovjeka, a ja sam se sjetio onog ljeta kad sam bio sasvim mali dječak i kad me tata iznenada zagrlio, okrenuo me u drugom smjeru i krenuo sa mnom po sladoled, dok su kod slapa izvlačili utopljenika. Za svoje roditelje uvijek si dijete i možda bi me i tamo na nasipu zagrlio, rekao "ne gledaj" i možda bi šutke krenuli natrag prema gradu i prepoznatljivim obrisima crkvenih tornjeva, nebodera i starih krovova. Ali, tada je već došlo vrijeme u kojem će malo toga biti važno, a mrtve ljude u svom gradu moći ćemo vidjeti i na svim televizijama svijeta. Sve će biti izokrenuto do te mjere da će čovjek kada u prilogu CNN-a vidi mrtvu ženu kako leži u Nazorovoj napola biti pogođen tom scenom, a napola misliti "vidi, Dječji dom na CNN-u i baš ko da snimaju s onih stepenica na kojima smo ljetos sjedili i jeli burek kad smo se vraćali iz grada". Kad sam se vraćao s nasipa tamo kod dvorane, ispred firme, kompjuteri su bili složeni u auto, a ljudi su zadovoljno stajali, pušili i pričali, nakon dobro obavljenog posla. Bilo je to posljednje jutro u kojem su se trudili da sami sebe uvjere da se ovo netko grdno zajebo i da nikakvog rata neće biti. I bilo je kao da gledaš posljednju scenu nekog filma. Dobrog, mirnog i lijepog filma koji iznenada završi totalno sjebano, tako da svi iz kina izađu onako produhovljeni i odlučni da će promjeniti puno toga u svom životu, sve dok već sutra ujutro na sve to ne zaborave. I dok su kretala slova odjavne špice i Shane MacGowanov hrapavi glas, iz nekog razloga sjetio sam se zime 1984. godine, olimpijskog spusta i ključa kojeg sam izgubio tog jutra. Bilo bi lijepo vjerovati da još negdje postoji, taj ključ. Leži skriven pod travom i blatom, ili na riječnom dnu, i ako ga netko nekada pronađe, svijet će se ispuniti blagim, nejasnim i jedva primjetnim mirisom netom raspolovljene lubenice. And now every April I sit on my porch And I watch the parade pass before me And I watch my old comrades, how proudly they march Reliving old dreams of past glory. And the old men march slowly, all bent, stiff and sore The forgotten heroes from a forgotten war And the young people ask, "What are they marching for?" And I ask myself the same question. |
- 09:03 - Komentari (30) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||