U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
četvrtak, 12.02.2009.
Kako je, uopće, nastao svijet (i kako je nestao)
|
(zamolio bih autora fotografije da se javi da ga potpišem) "Postoje godine koje su pod embargom jer sa sobom nose sasvim konkretne uspomene, one koje smo doživjeli. A taj se život valjda nije trebao dogoditi" Miljenko Jergović, "Historijska čitanka"   Svijet je nastao krajem šezdesetih. Tada su porušene stare rakovačke kuće kako bi se izgradila velika sportska dvorana, a moj djed i mnogi drugi djedovi odlučili su sagraditi nove, u dvije male uličice između ceste koja je grad povezivala s Kordunom i rijeke Korane. Uz kuće, posadili su cvijeće, voćnjake i još poneko drvo, kupili pse, mačke i papige, napravili dvorišne ograde kako bi sami sebi izgledali važnije i ponosnije s onim što su napravili i odmah širom otvorili vrata na njima, jer ništa u ovom životu ne valja ako to s drugima ne podijeliš. Svijet je bio izgrađen i ostalo je samo da sjedneš na panj ispred kuće i gledaš što će se događati. Najvećeg soma u povijesti Korane uhvatio je Miloš. Ljudi su izlazili iz dvorišta do nasipa, gledali soma, hvalili ribiča i čudili se onako kako se danas čude možda još samo sasvim mala djeca. Bio je to ogroman som, ali previše malen da nahrani cijelu ulicu. Svejedno, svaka kuća dobila je poneki komadić, ili za juhu, ili da djeca malo kušaju. Ništa drugo nije ni dolazilo u obzir, pa niti je Milošu bilo teško dati svakome ponešto, niti je itko mislio da on time radi nešto neobično i lijepo. Jednostavno, tako je to išlo, kao što su dvorišna vrata uvijek bila širom otvorena ako bi netko radio roštilj, kao što su mame iznosile kolače ili sendviče za svu djecu koja su tada bila vani, a ne samo za svoju i kao što su ulične voćke krošnjama debelo prelazile ogradu i uvijek, ali baš uvijek, najviše plodova imale baš na uličnoj strani, tako da svatko može uzeti, recimo, jabuku, ako prolazi i baš mu se, eto, jede jabuka. Da je tih godina neki stranac prošao našom ulicom sigurno bi mislio svašta čudno o našoj zemlji. Jer, vidio bi mame s malim dječacima ili djevojčicama kako s nasipa silaze do grmlja, beru neke trave i onda to grickaju zajedno s djecom. Trava se zove kiselica i čini se kako je više nigdje nema. Ili je barem nitko ne gricka, a to je onda opet isto kao da je i nema. U obližnjoj dvorani cijeli siječanj i pola veljače igrao bi se zimski malonogometni turnir, najstariji u Jugoslaviji. Utakmice bi trajale po cijeli dan, igrali su svi, od profesionalnih nogometaša, čak i reprezentativaca koji bi u Karlovcu bili na služenju vojnog roka, pa do momčadi najzabitijih okolnih sela koje su znale nastupiti i u potkošuljama, poneki igrač čak i u cipelama. Prvih godina vodili su nas očevi, ali vrlo brzo počeli smo odlaziti sami, kao i cijeli grad. U to vrijeme Jugoslavijom bi harala gripa, svugdje osim u Karlovcu, gdje je sezona počela tek kada bi završio dvoranski turnir. Kroz zamagljene gimnazijske prozore moglo se nazrijeti mutnu rijeku punu žutog lišća. Kroz kristalno čiste gimnazijske prozore, toliko da je ponekad izgledalo kao da nema stakala, mogli su se osjetiti i mirisi Foginovog kupališta, drvenih stolova za kartaše, viseće kuglane, stolova za stolni tenis i ako bi se čovjek baš potpuno prepustio tome i ignorirao profesora, osjetio bi i onaj prvi hladni dodir vode na ramenima koji bi se uvijek događao već u proljeće. Kada škole ne bi bilo, čak i u onim godinama kada se sve počinje raditi kako bi te primjetile djevojčice, ipak smo na Koranu išli i u rano jutro, sami, dok još nije bilo nikoga. Skakali smo u vodu bez previše priče, plivali, a nekad i za okladu ronili na drugu obalu, do "mutljiša". Slap, mokre djevojačke oči, zaranjanje i ko fol slučajni dodiri grudi bili su rezervirani tek za poslijepodne. U kafeteriji je uvijek mirisalo na ljeto, čak i kada je vani padao snijeg. Tako je i u sjećanju ostalo samo ljeto, zveckanje čaša, prvi gutljaj kokakole, šum slapa, Crvena jabuka s radija i tamo u pozadini, nasmijani glasovi generacije u potpunom mraku ispod hotela. ***** - "Jel možemo ostavit potpise?" - pitao je Zoka jakog muškarca u bijeloj majici, pocrnjelog od sunca i mišićavog od života provedenog na sličnim poslovima. Gradio se autoput. - Ajde - nasmijao se i popeli smo se do gradilišta. U vrućem i mekom asfaltu upisivali smo svoje inicijale, tako da ostanu zauvijek. Kada smo ušli u ulicu, nismo znali da je to jedno od posljednjih lijepih i bezbrižnih poslijepodneva u životu. U jednom dvorištu radio se roštilj, zvali su nas da uđemo, susjedi su donosili lubenice, kolače i sokove. Sjedili smo u travi, pričali i osjećali se dobro, kao da ovdje pripadamo onako kako nikada i nigdje nećemo pripadati. Bilo je to neobično, jer tada smo već bili u fazi u kojoj smo bježali od roditelja i svijeta u kojem smo odrasli. Negdje drugdje odradili smo prve cigarete, prve poljupce, prve pive, primili i dali prve udarce i po prvi puta nekoga pogledali onako dugo i smireno, iako su nam po trbuhu zapravo divljali leptiri od tog pogleda. Tog poslijepodneva ništa od toga nije bilo važno. Samo miris roštilja, glasovi kupača s rijeke i okus lubenice u ustima, takav da ostane još dugo. Ne znam je li nas prevario radnik ili vrijeme čini svoje, ali kasnije, kada smo za rata šetali napuštenim autoputom, naših inicijala više nije bilo. Svijet, pak, nije umro s prvom granatom koja je pala na ulicu. Nije umro ni onda kada je uništena kuća jedne srpske obitelji, a ne zna se baš da li je za to odgovorna neka srpska budala za minobacačem ili neka hrvatska budala s viškom dinamita. Kako bilo, svijet je umro kada im je baka na kraju ulice dala garažu da spreme auto, a njenom sinu rekli da sklone auto ili će i njima kuća letjeti u zrak. - Pa neka leti onda - rekao je sin. - Pa neka leti - rekla je i baka. Kuća nije letjela u zrak, ali bio je to trenutak u kojem su svi znali da je njihov svijet nestao tako da se više nikada ne vrati. To što kuća nije dignuta možda je tek bio posljednji zalog jednom vremenu ili trenutak slabosti u nekoj kasnoj večeri, kada u mraku i tišini svijet nalikuje na ono na što ti želiš, pa se tako i neki dinamitaš možda sjetio kartanja za drvenim stolovima pod gustim krošnjama na koranskom kupalištu, roštilja u nekom dvorištu i okusa lubenice koji još dugo ne nestaje, ili neke slične noći u kojoj sjediš na panju, promatraš svijet i čekaš da vidiš što će se sve dogoditi i na umu su ti samo neke lijepe stvari. Ipak, već ujutro svi su znali da je protekle noći zauvijek završio jedan njihov život. Onaj u kojem su dvorišna vrata širom otvorena, krošnje voćaka prelaze na ulicu, a ribiči netom ulovljenog soma dijele svima, tako da nitko ne dobije dovoljno, a svi, i onaj što dijeli i oni što primaju, dobiju točno ono što je jednom davno bilo i zamišljeno, kada je nastajao neki drugi i veći svijet. **** Bio je to posljednji dan našeg autoputa, dan prije nego što će biti pušten promet. Već je bio mrak, sjedili smo naslonjeni na zidić između dvije trake autoputa, pričali neke totalne gluposti, smijali se i zezali i onda je ona došla, šapnula mi «dođi malo» i primila me za ruku. Ustao sam i krenuo za njom... Otišli smo nekih dvadesetak metara dalje, sjela je na zidić, ja sam sjeo iza nje, obgrlio je i tako smo sjedili. I tako smo šutili. I tako smo gledali u daljinu. U taj svijet. Svijet koji više nije bio isti. ... - Što će biti sutra? - Sve će nestati - rekao sam, gledajući negdje daleko u mrak. - Opet? - pitala je. - Opet - potvrdio sam. Uzdahnula je, pogledala me iskosa i osmjehnula se. - Falit će mi - pokazala je prstom na izrešetani putokaz kroz čije su rupe svjetlucali udaljeni farovi nekog automobila. |
- 09:13 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||