U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
utorak, 30.05.2006.
Abeceda (6/31)
|
* malo sam okasnio s ovim nastavkom poradi smrti ADSL-a. kako ga nitko nije došao popravit, niti sam išta na tom planu napravio ja, u ovom trenutku pišem na Zombi ADSL-u, budući je proradio sam od sebe, ničim izazvan. D Darkvud - Prije svega, mora se reći da baš kako "Osijek nikada neće biti Ocek", a "Karlovac nikada neće biti Kordunovac", tako ni Darkvud nikada neće biti Dark Wood. Kao što ni Zagor Tenej nikada neće biti Zagor Ta-Nay, a Blek Stena (poznat i iz narodne pjesme "Udaše mi moju Tenu... doveli i Bleka Stenu") nikada neće biti Veliki Black. Darkvud je u našem djetinjstvu imao dvostruku ulogu - postojao je onaj iz stripova (bilo je, istina, mlitavaca kojima su najbolji bili Kapetan Miki ili Kit Teler, vječitih preseravatora kojima je najbolji bio Teks Viler, ili čudnih tipova kojima je najbolji bio Komandant Mark, ali većini je favorit bio Zagor i njegova šuma Darkvud - najcjenjeniji roman bio je "Sedma runda", završni iz trilogije o Zagorovom zlom rođaku, za koji sam svojedobno dao jedno dvadesetak stripova i ni dan danas mi nije žao), ali postojao je i naš Darkvud. U Karlovcu, naime, praktički u samom gradu, postoji šuma Kozjača, a dio nje, u blizini osnovne škole Dubovac - e, to je Darkvud. Tamo su se odvijale različite pustolovine, tamo je Marku pukla lijana, a Stipe je skočio s drva na neke federe i od njih se odbio kao u crtiću i lupio glavom u drvo, a najbolji događaj je bio kad smo jedne zime, u predvečerje, otišli do Darkvuda smisliti plan za naredni vikend. Kad tamo...put do našeg područja priječila je golema voda. - Hm - reče naš poglavica Jakov. - Hm - rekosmo mi, vjerni podanici. Poglavica koji je inače sa svojih jedanaest godina uživao ogromno povjerenje nas devetogodišnjaka, počeo je smišljati kako da napravimo neki mostić, no u tom trenutku večer je nezaboravnom učinio mali Bole. - Ja imam čizme, ja imam čizme! - veselo je povikao. I upao u vodu do vrata. Da čovjek ne mora jest, pit, ić u školu, pa poslije na faks i radit, vjerojatno bismo još sjedili tamo i smijali se. Zapravo, bilo je smiješno sve dok poglavica nije došao na upravo briljantnu ideju da moramo pomoći drugu u nevolji i to na način da mu svatko od nas da komad odjeće. Za to vrijeme smo zapalili vatru i sušili njegovu robu. Ajde, ja i nisam prošao tako loše, jer sam odmah ponudio svoje rukavice, naglasivši svima kakvu žrtvu činim jer mi je mama, naime, objasnila koliko je neobično važno da čovjeku ruke budu zagrijane. D....... - Igrom slučaja (ili tajnim planom "Ljudi u crnom" /vidi brojne epizode Marti Misterije/) muškarci u mojoj obitelji obično se zovu na "D". Tata, brat, bratić, ja...istina, na D se zove i sestrična, ne znam ima li to značiti kako će u jednom trenutku u životu shvatiti kako je zapravo muškarac zarobljen u ženskom tijelu. No, dobro, ima i gorih stvari, današnja medicina čuda radi. Desetka, Djetinjstvo  Nikada nisam skočio s desetke. Nekome to možda i ne bi bilo previše bitno, ali za dečka odraslog uz Koranu to je prilično poražavajuća činjenica. Zato sad stojim gore, naslonjen na hladnu ogradu i gledam u crnilo ispod... Nije me strah, stvarno nije, već odavno...samo, to mi je nekako zadnja veza s onim vremenom prije rata, s onim klincima što su kraj rijeke igrali nogomet i onim klinkama što su krale kruške u dvorištu na rubu ulice... Sve to sad je daleko i skoro nitko od nas više ne živi u staroj ulici. Nekima se potpuno izgubio trag, neki su tamo na brdima s kojih se puca po gradu, a mi koji smo sad u drugim kvartovima, nismo više isti. Ponekad izgleda da je jedino što me veže s tim razdobljem, s našim djetinjstvom, to što nikada nisam skočio s desetke. Nikada i neću, jer mislim da bi taj skok sve izmijenio, da bi njime izgubio i posljednju nit normalnosti i prihvatio sve gluposti ovog vremena. A, dok sam ovdje, naslonjen na ogradu, uz lagani vjetar i glasove prijatelja iz mraka, osjećam se još uvijek dobro. Gledam dolje u crnilo i čini mi se da vidim grane stabala kako plove prema slapu... Ovdje je visoko i kada zažmirim mogu zamisliti da sam na Starom gradu, da me Dino pita prepoznajem li gdje je njena kuća, da poput malog djeteta crta srce i u njega upisuje moje i njeno ime, a onda se naglo uozbilji i kaže... - Što misliš, možda je i Stari grad neki most, a grad tek napadana hrpa snijega? I svaku put kad padne granata, otopi se malo, sve dok na kraju ne nestane cijeli grad i cijeli svijet. Ostanu samo mostovi. I na njima nekoliko teških luzera što ne mogu lijepo ni nestat ko svi ostali.... (*kraj priče "Blues na mostu", iz zbirke "Priče iz predgrađa savjesti", Književni krug Karlovac, 1998.) |
- 21:02 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||