tearjerker

srijeda, 17.10.2007.

Najveće zablude u povijesti

Prvo što ću vam reći jest nešto što sigurno nije zabluda: izgled vara. U ovom slučaju, možda je bolje reći da vara naslov, jer ne namjeravam ( barem zasad ) pričati o tome kako je Hitler bio u zabludi kada je vjerovao da ibermensch mora vladati nad ostalima, i kako su Nijemci «pozvani narod» i slične glupariji, ili pak kako je Pavelić bio u zabludi kad je vjerovao u pobjedu Nijemaca čak i kad je svima ostalima bilo jasno da Zapad odnosi pobjedu u 2.svjetskom ratu. Ne, nema ovdje govora o zabludama povijesnog karaktera ,iako bi se i ta tema mogla obraditi na kvalitetan, zanimljiv i humorističan način, ovo se tiče ljubavi. Stoga svi vi koji organski ne podnosite srcedrapajuće filmove, ili možda osobe koje vječno cvile za jednom jedinom osobom, nježno ustanite i vratite se svom (ne)savršenom životu gdje nema ljudi poput mene
Kao što sam naslov govori, ovdje je riječ o jednoj od najvećih zabluda u povijesti čovječanstva, a ona glasi: «Vrijeme liječi rane» ! Ha! Očekivali ste neku veliku mudrost, ali morat ću vas razočarati, ništa od toga. Jedno je sigurno, to da vrijeme liječi rane je najobičnija glupost. Kad jednom uistinu voliš nekoga to ne prolazi nikad, pa ni onda. Znate onaj osjećaj, kad sjednete ukrštenih nogu ,pa vam jedna sva utrne, taj osjećaj, istovremeno fora, ali i neugodan, pa kad ispružite nogu, cirkulacija krvi se vraća u normalu, u jednom trenu zna i zaboljeti, odlučiš se maknut iz tog položaja, i uvijek znaš da će se to dogodit, ali opet ćeš kad-tad sjest u taj položaj ,pa sve ispočetka... tako je i s ljubavlju kad se povodiš za tim izlizanim klišejom da vrijeme liječi sve rane. Nakon velikog neuspjeha, nekoliko mjeseci sažalijevanja nad samim sobom, pasivnog načina života, i svega ostalog što čini «veliku depresiju» koju svi mi prolazimo nakon ljubavnog brodoloma, uvjeravaš samog sebe kako tvoji najbolji prijatelji imaju pravo, i kako je vrijeme uistinu izliječilo tvoje rane ,jer i sto puta ponovljena laž ,postaje istinom. Opet kreneš u život i sve je pet dok vozeći se u autu, ili radeći nešto kod kuće ili na poslu na radiju ne čuješ vašu pjesmu, ili čisteći stari ormar nađeš majicu svoje stare ljubavi, ili možda još gore, nađeš negdje zajedničku staru fotografiju ...automatski se sjetiš jednog od predivnih trenutaka koje ste zajedno imali, navru sva sjećanja, onaj dobri stari (zaboravljeni) osjećaj, i navre pokoja suza...krv neprestano teče čovjekovim venama, kroz trup, glavu ,ruke, noge, i tek kad se nađemo u određenom položaju, npr. kad sjednemo po turski javljaju se već spomenuta priča s utrnućem; tako je i sa starom ljubavi, ona je uvijek i zauvijek u nama, ali tek kad se izložimo nekom vanjskom podražaju koji je povezan s tim što smo prošli, tek tada uviđamo da je još uvijek ostala u nama, duboko skrivena, ali nezaboravljena, i tek tada shvaćamo da vrijeme nije apsolutno ništa učinilo za nas, a pogotovo izliječilo stare rane. Dapače, osjećaš se još jadnije i nesposobnije, kad shvatiš da je prošlo nekoliko godina, a ti si izgubio i vrijeme, i ljubav koju si (možda) mogao pružiti nekom drugom. Ili još gore, izgubio si samo vrijeme...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv