da, fališ.

U redu, ja vjerujem. U neke tak stvari koje su recimo velike i važne i sve to, i da onda se može za njih svašta radit, i puno nekako ulagat, i da treba vježbat i svašta je to lijepo. Dok, naime onak imaš filing da to ima neki razvoj i neku 'glavu i rep'.
Nda. Zdvojno ću sad ja tako.

Udarila mi je krv među noge.

.... a opet, kad bolje promislim, s tobom?!! da, s tobom.
no, sad, želi li tko još o tome pričati ?

ne dvojim o važnosti, uistinu ne. no prije nego li si svatko prihvati svoju odgovornost za sve što je radio i radi, dok okrivljujemo sebe, i drugog, i dok smo onda i pred njim krivi, neće biti radosti ni mira. Pomiriti se s time što radiš, i što si radio, daje mir.

prošla očekivanja su teret. a ljubav valjda ipak nekako pronalazi načine.
(samo sam sebi odgovorna što te tako želim)
a odustat nije rješenje...
Ehm, ovo s tim odlaskom nije mi ni najmanje zanimljivo.... :(

kao ono, sad on može mislit kako je bed, i kako je to sve koma kad sam tak zahtjevna, posesivno-osjetljiva, a bogme i ja si to mogu mislit, i jel' nam treba takav odnos u kojem kaj god napraviš si kriv.
i onda dolazi do razloga za sporazumni razvod...
a sve potaknuto - ničim. točnije, šutnjom. nedostatkom riječi.

e sad, još sam vezano uz isto htjela reći, sigurnost se nekako dobiva kontrolom. osjećaj kontrole ima veze sa osjećajem da poznamo situaciju, stoga je razgovor dobar, kao nešto gdje možemo predvidjeti ono što će se zbivati, pa se upoznajući se, možemo osjećati dovoljno samopouzdani u nečemu, nekom odnosu...

hm. trebala bi se malo zamislit nad svojim životom. hm, hm.
ma, zapravo mislim da me ljudi ne kuže bar isto onoliko koliko ja ne kužim njih.
za odnos je dobro kad oboje njih imaju puno povjerenja u sebe, i to što su drugom spremni dati, i biti, a u drugog možda i ne trebaju pri tom imati baš *previše* povjerenja?
(hm, hm. zanimljivo. bitće je to moj način da prevarim onu opasnu pojavu zagušujućih očekivanja od drugog, ili drugih od mene.)

voljela sam to kako mislim o nama, voljela sam to što smo si ispunjavali dane i misli, voljela to kako maštamo o svijetu izvan ogledala, da, volim te pročitati, volim te osjetiti kako sastavljaš svoj karakter u mojoj glavi. i volim se igrati s tobom, kad me već natjeraš. meni inače to lijeno radit.

ono što je naše, ne može nestati. može se udaljiti, ali će i dalje biti tu. možemo učiniti štogod želimo s tim. naposljetku. zašto onda ne učiniti najviše što možemo?

pitam se samo je li slučajno ili namjerno?

eh da... svejedno, čekam da nastavimo.
Pričat ćemo kasnije. Nadam se.
(hm, hm... a bi li onda sad možda mogli radit nešto drugo ? :)

valjda je istina…
(da te ražalostit mogu samo oni koji ti nešto i znače.)

ljubi mi te se.