|
Ponekad je tako teško u mislima…,
ponekad se zapitaš čemu sve to,
što je uopće važno u ovoj zbrci od života?
No, i onda kada poželis da te nema,
kada sve želiš prepustiti vjetru da raznese,
uvijek te nešto pokreće dalje,
uvijek ti daje toliko snage da ne ostaneš na mjestu...
O, kada bih mogao biti nošen na krilima laganog povjetarca,
kada bi duša moja poput pepela bila raspršena u tmine
zvijezdanog prostranstva..
Kad bi u oči tvoje još jednom pogledao i ruke dotaknuo,
miris kose osjetio...
Bilo bi mi dovoljno za odlazak u vječnost,
gdje samo ljubav pobjeđuje...
I onda kada otputujem u doline vječnosti,
uvenuti će cvijeće,
padat će jesenjske kiše i obrisati ime moje
urezano sitnim slovima..
Ostat će samo spomen duboko zatrpan u srcima onih
kojima su sitna slova značila nešto...
|
