Evo, bila ja opet na moru pa se vratila i sad cu neko vrijeme zujati po Zagrebu. Neka tjeskoba me hvata pa sam odlucila malo pisati, mozda mi neke stvari sjednu na mjesto, tko zna.
Na moru bilo super, bila sam s frendicom i iako mi je falio J. bas smo se nekak super provele i gustala sam u tom nasem druzenju i lutanju naokolo i osjecaju slobode. Sad sam opet u Zg, ocekivanja su se vratila, mama bi doma jedno npr da joj pomazem oko nekih stvari i da sam vise doma jer se sprema u neko preuredjenje stana pa joj treba pomoc, J. bi drugo tj da sam stalno s njim i vec je isplaniro da dodjem kod njega na par dana dok su mu starci na putu. A ja ne znam kak to uskladit i, sto je jos gore, od cijele te zbrke vise jasno ni ne vidim sto zapravo zelim. Ako znate filing kad idete kroz zivot ko robot bez da uzivate u onome u cemu bi trebali. Dodje mi da bjezim, da se maknem od svega, da me svi puste na miru, da budem sama malo.
Al pretpostavljam da trebam ostati tu gdje jesam i stvoriti neki sklad.. Pricati s mamom, pa i s njim mozda iako ne znam sto bih rekla. Kako drugima objasnit osjecaje koje ni sami sebi ne znate objasnit?
Sva sam u komi i mrzim bit u komi zbog tako jadnih razloga!

Saljem puse svima, krecem citat vase postove koje sam propustila. :)

Vratila sam se jos prije tjedan i pol ali nikako da sjednem i napisem nesto suvislo. Razlog je jednostavan, a znali su ga pisci i prije nego sam se ja rodila ili bila u planu-kad si sretan, nemas potrebu pisati.. Pa da podijelim to s vama. :) Ja sam vam vrlo, vrlo iznimno sretna i zaljubljena i kazu ljudi da cvatem i da se to vidi sa 20km udaljenosti. :))

Jos prije mora sam u cijeloj zbrci koja mi je vladala u glavi odlucila da ipak zelim biti s onim frendom, kojeg cu zvati J. Nakon sto smo se ljubili ono jednom vani i nakon sto sam ja nakon toga pobjegla od njega ko luda, nakon sto sam pitala frendicu koja je bila s njim jos davno u srednjoj dal ima ista protiv itd itd, odlucila sam se da je to ono sto zelim. Ne mogu bas reci da sam bila sigurna niti da me nije bilo strah, ali to mora biti. Valjda kad se prestanete bojati sto ce biti onda to znaci da vam vise nije stalo.

I tako smo bili skupa 4 savrsena dana prije nego sam ja otputovala na more (btw bilo je super i ful sam se odmorila i odlicno provela) i sve i dalje ide bas kako treba. A ja sam sve ludja i ludja za njim. I sokirana da netko moze tako paziti na mene i biti tako dobar i brizan i sve... Pa se pitam kako mi je trebalo toliko dugo da shvatim da kreteni za kojima sam dosad patila uopce ne zasluzuju pozornost i da nije vazno uopce zasto je netko grozan prema meni. Isprike uvijek mozes naci.

Toliko za sada od mene, pusa svima! :)