...a ja sam sva izvan sebe samo zato jer negdje u svojoj potisnutoj podsvijesti (moze li podsvijest biti potisnuta ili je podsvijest sama po sebi potisnuta svijest?) znam da su jedne plave oci opet u Zagrebu...

Nisam ga vidjela danas na faksu, iako znam da je bio, ali sam (mudro?) izbjegavala dijelove zgrade u kojima obicno prebiva. Sutra to nece biti tako lako, imamo prekompatibilan raspored (barem nam je nesto kompatibilno).
A ja ga zapravo uzasno zelim vidjeti!


Budjenje ujutro nije proslo bas najbolje. Mame me navodno budila 6 puta (to je jasno cista laz jer se ja sjecam samo jednog i sigurno nisam izgovorila nista tipa 'evo, odmah ustajem' i, po njenim rijecima- 'kimnula joj da je sve pod kontrolom' ;)). Jedva sam se dovukla do faksa ali je bilo lijepo opet vidjeti sve ljude. Skoro sve...


Mozda ce sve biti normalno jer mi je normalno cestito Bozic i Novu. A ja cu ocajnicki traziti znakove nenormale kako bih se uvjerila da je zbog mene barem malo nemiran ili nervozan. Poludjet cu onoga dana kada shvatim da je potpuno ravnodusan prema meni!
Mozda ce me izbjegavat,i a ja cu siziti jer se ne moze ponasati normalno i prijateljski (koliko tesko to moze biti?).
Mozda ce biti jako drag, a ja cu ga mrziti jer ce probuditi nove nade u meni.

Da sam netko drugi, poludjela bih od sebe i svoje sumanutosti, neodredjenosti, kompliciranosti i mutavosti.


Kaze Emina: Pa sta ako nismo sudjeni jedno drugom, pa sta-ljubav to je sreca natopljena tugom, pa sta-bol postoji samo da se preboli, bolje da te ostavi onaj tko te ne voli!