Jesen



Sarajevo


Još jedno brzo pretrčavanje i skoro sam na sigurnom, još jednom sam privio kameru na grudi i koturajući se stuštio u rov. Bio je prazan jer to je već bilo skoro dvjesto metara od prve linije, ali kao da je to u Sarajevu išta značilo. Jednako je bilo na prvoj liniji kao i u centru. S tim tmurnim mislima krenuo sam se spuštati dalje prema centru, pješke, jer vozaču sam rekao da se pritaji puno niže među nekim ruševinama. Za to sam imao dva dobra razloga, prvi da ga nepotrebno ne izlažem opasnosti, a drugi da putem pokušam uhvatiti još koji dobar kadar. Misli su mi sumanuto lutale, predugo nisam bio u Zagrebu, predugo mi je već glava u torbi, već dugo se nisam pošteno najeo i napio, a što je najgore – i ne sjećam se kad sam zadnji put legao uz nekoga. E, to je već postajao ozbiljan problem. Dan je i onako bio loš, ništa vrijedno pažnje nisam snimio. Ubacio sam kameru na stražnje sjedište, vezao je pojasom, ispio flašu vode dok je Ivan lagano i oprezne spuštao kola među preprekama na cesti prema čaršiji. Negdje je dobro tresnulo, ali više me to zaista nije zanimalo. Pred bogoslovijom Ivan je naglo zakočio, a ja sam glavom poletio prema onom što je nekad bilo staklo, a sad gomila prozirnog selojtejpa s ostacima stakla. Na stepenicama je stajao neki izduženi curičak koji je, čim nas je ugledao, potrčao prema kolima. Uskočila je, nasmijala se gromoglasno i zacvrkutala: Ivana. Malo mi je bilo stalno se brinuti za Ivana, a sad sam još u kola dobio i Ivanu. On je primijetio moje namršteno lice i bezbrižno rekao: Ma to ti je moja rodica Iva, đava od djeteta. Ide s nama samo do televizije, tamo će nešto prevoditi za ZDF. Ulice su bile puste, približavala se večer, a time i policijski sat, a u kolima je naglo nastupila tišina, kakva je bila i prije Ivaninog dolaska.

Sljedećih dana, kad god smo mogli, odbacili bismo Ivu do televizije, a meni je bilo sve nelagodnije i nelagodnije. Iva je imala samo šesnaest, ali izgledala je kao žena, ponašala se kao žena, a meni sve više nije izlazila iz glave. Nisam bio oduševljen svojim prljavim mislima jer uvijek sam se držao nekih svojih moralnih načela, ali uvukla mi sa pod kožu i nije izlazila iz mojih misli. Postajao sam sve rastreseniji, što se u mojem poslu plaća glavom. I platio sam, srećom ne glavom, već ramenom. Dok sam neoprezno izvirivao da bih namjestio kameru, pogodio me šrapnel u rame. Izbačen iz stroja tri-četiri dana, to mi nije trebalo. Još manje mi je trebalo da se sljedećih dana brine svako jutro o meni, a popodne odlazi na televiziju.

Cvrkutala je, pričala povijest svoje obitelji, prepričavala doživljaje iz djetinjstva, kako se tukla s dečkima, kako je došla u Sarajevo, kako sad ne želi pobjeći iz Sarajeva. Pričala i pričala i pri tome se uvijala, savijala, gestikulirala, skakala i glumatala pokazujući pritom svoje prelijepo vitko mlado tijelo. Bilo mi je sve teže kontrolirati se, a spavanje – spavanje je za mene postala nepoznanica. Legao bih znojan, budio se još mokriji, a njeno lice bilo mi je pred očima budnom i usnulom.

Prilazila mi je preko travnjaka sva u bijelom (nije li to bilo u nekoj pjesmi ili nekom spotu), smiješila se i širila ruke u zagrljaj. Dotrčao sam do nje s lakoćom koja me iznenadila – jer trčao sam samo ako sam morao – i vrtio je dugo, dugo oko sebe dok nismo pali u travu. Pohlepno smo skidali ono malo odjeće sa sebe u želji da dođemo do naših tijela. U daljini se čuo zvuk vojnih vozila, a zatim neka pucnjava, pa zvuk aviona, njeno stenjanje i dahtanje, pa njen smijeh koji je na trenutke sličio na plač. Prelazio sam dlanovima preko njenih dugih nogu, preko malih prćastih prsa, preko čvrste i okrugle stražnjice. Ljubila me po cijelom tijelu ne nježno i djevojački, već iskusno, odraslo i znalački. U strasti sam nekoliko puta osjetio oštar bol u ramenu, ali što je to prema užitku i njenoj ljubavi! Njene oči pratile su svaki moj pokret, a ja sam se gubio u toj dubini pogleda, gubio u maženju i tonuo u sreću. Sjela je oprezno na mene i polako, zaista polako, pokretima poznatim još od Adama i Eve, povela me do vrhunca. Ljubio sam njen bijeli vrat, grickao uho, a ona se smiješila sa žarom u očima punih strasti dok nije dugo, dugo zajecala, zastenjala. Ja je nisam pratio u tom svršavanju iako sam stalno bio blizu vrhunca, odvraćala mi je pažnju neka sirena, što znači da se negdje nešto zbilo i da bih to trebao snimiti. A onda sam opet pogledao u njene raširene oči pune strasti i ljubavi, pa opet oštar bol, pa samo njene oči i prsti kako mi prelaze preko čela.

Oštar bol u očima, izazvan svjetlošću, jedno ozbiljno i zabrinuto lice opatice u bijelom koje se nadvilo nada mnom. Lagani majčinski smiješak pun ohrabrenja dok mi je lice oblijevalo crvenilo jer još uvijek sam osjećao užitak među nogama. Očigledno sam bio u bolnici, ali ništa nisam razumio. Časna, kao da mi je čitala misli, skrenula je pogled pa mi mokrom hladnom krpom obrisala čelo iako tog trena to nije bio najvreliji dio mene. Objasnili su da mi se rana upalila, da sam dobio vrućicu te da su me francuski vojnici uspjeli izvući iz Sarajeva i avionom prebaciti u Zagreb. Sve je znači bio samo san, a činilo se kao java, kao dan.

A Ivana? Ivana se udala za šest mjeseci za ZDF-ovog snimatelja i živi s njime u Jeruzalemu. Baš se usrećila. Od Sarajeva do Jeruzalema. Posjetit ću je kad Palestinci opet naprave neko sranje i ja budem morao na teren, tek toliko da joj odnesem Kraševe Bajadere koje je toliko voljela.