…die for this music


U GUSTOJ ŠUMI


Vidjeh ga dok sam šetala zelenom livadom punom tratinčica. Kada sam izašla iz guste šume u kojoj sam ubrala mnogo lišća kojeg je on obožavao kao začin svojoj hrani. Znala sam to. A nisam znala želi li i on mene. Bio je pravo čudo. I uvijek će biti. Jer na čitavoj planeti i u čitavom svemiru zasigurno nema ljepše osobe. Zračio je beskrajnom finoćom i nekom nadnaravnom snagom kakvu je samo on imao. Bili smo prijatelji. Zatekla sam ga kako leži na zelenoj livadi punoj tratinčica obasjan zrakama sunca. Gledao je ravno u sunce. Pitala sam se kako može. I onda sam mu se obratila.

- Hej Ante! Ante! Je li ti to gledaš u sunce? - upitah ga. - Ne znam baš koliko ti je to dobro za oči, ali lijepo te je vidjeti - rekoh.

Kada izgovorih ovaj drugi dio rečenice trnci nelagode, ali i uzbuđenja prošli su mojim tijelom. Nisam vjerovala da sam uspjela to izgovoriti. Moja podsvijest dijelom je strahovala od njegove reakcije. A dijelom je silno iščekivala i znala da iz njega ne može izaći ništa negativno. Ništa što bi me povrijedilo.

- I tebe je lijepo vidjeti - reče mi Ante. - Nešto lijepo nosiš sa sobom i to nikako da mi promakne. Gledao sam u sunce jer sam ondje tražio tebe. Htio sam te vidjeti. A sada te i vidim. Čekao sam tebe. Ne brini se za moje oči. Dođi. Sjedi sa mnom na travu da se sunčamo zajedno i da te mogu nastaviti gledati - reče mi zatim dok sam u nevjeri, zanesena sjela pored njega i utonula u njegov zagrljaj kao u snu. Rekoh u nevjeri:

- A što misliš, Ante? Možda bi bilo bolje da odemo u šumu i sakrijemo se negdje u hladu? Da nas nitko ne vidi?

- Imaš pravo. Znam da imaš muža. Ali daj mi da te prvo poljubim. Znam da si to lišće ubrala za mene. A ja ne mogu odbiti ženu koju volim. I koja toliko voli mene. Kasnije ćemo ručati kod mene zajedno. Pogledaj kakvo je divno jutro. Kao stvoreno za najljepšu i najveću ljubav, draga Ana!

Zadrhtala sam kada je izgovorio moje ime i tada smo uronili u dug i predivan poljubac. Tako nježan i odmjeren. Ante je imao toliko osjećaja za moja osjetila da sam jednostavno znala da me ovako ljubiti ne bi mogao ama baš nitko drugi. Nitko drugi doli moj Ante!

Bio je tamne puti. Predivne građe. Imao je modre oči i gustu valovitu kosu do ramena. Nije nosio majicu na sebi. Samo duge bijele široke hlače kakve sam i ja igrom slučaja tada imala na sebi. Posve istog kroja. Samo što je on nosio koji broj veće. Jer ipak. On je muškarac. A ja sam žena. I ja sam imala uz to i bijeli topić pripijen uz moje grudi veličine trojke. Uvijek sam imala kompleks da su mi premale. Iako ima i žena s mnogo manjem grudima. No ja sam uvijek bila tako nezahvalna Bogu za ovako lijepe grudi dok mi Ante svojim poljupcima nije pokazao koliko su lijepe dok smo vodili ljubav. A to je počelo nakon što smo se uzeli za ruku i našli mjesto negdje u gustoj šumi gdje sam zamišljala naše vođenje ljubavi dok sam brala lišće za njega. A sada... Sada se moj san počeo napokon ostvarivati. Dok smo ležali ispod stabla i dok je milovao moju dugu plavu kosu i dok su njegove preplanule ruke milovale moju tako svijetlu put toliko sam željela opipati tvrdoću onog njegovog skrovitog mjesta koju sam slutila.

- O, Ana. Ana. Tako si mekana. Tako podatna… - govorio mi je Ante uz uzdahe. - Sjetio sam se sada jedne legende o suncu i zato ću ti je šaptati na uho. Legende su nešto što vođenje ljubavi čini potpunim. Drugačijim od onih vođenja ljubavi kakve imaju životinje. Jesi li ikada razmišljala o tome da životinje ne mogu jedne drugima šaptati legende na uho kao što ću ja tebi sad? - upita me on tada šapćući mi na uho.

- O, pa naravno, Ante, da životinje ne mogu ni voljeti kao što ja i ti volimo! Ne samo da ne mogu životinje! Već ne mogu ni mnogi ljudi! Pričaj mi legendu o suncu ljubavi, pričaj mi… -rekoh približivši ruku prema njegovom skrovitom mjestu koje je uistinu bilo veoma tvrdo i snažno. Uživala sam više nego ikada u životu. A on mi je zatim počeo šaptati na uho legendu o suncu…

- Predivan je to osjećaj, moja. Moja Ana. To što mi radiš. Skidaj me pomalo i ja ću pomalo skidati tebe. Ali pomalo. I ja ću ti također ispričati legendu o drugom suncu. Plavom suncu. Koje zapravo i ne postoji. Ali zamišljam ga za dvije nemirne duše koje nismo ja i ti. Zamisli ga i ti za njih. Da bude njihova realnost. Da bi ga u konačnici za njih zamislio cijeli svijet. Kao realnost u kojoj njihov nemir neće više nauditi drugima. Nakon što privremeno naudi meni i tebi. Rekoh privremeno. Jer mi ćemo se sresti opet. A oni se pod svjetlom nepostojećega plavoga sunca pod kojim će vječno živjeti njih dvoje nikada susresti neće. Duboko u srcu njihovom ostati će neobjašnjiv osjećaj kojeg su osjetili jedno prema drugome kada su nastali kao jedna duša. I kada su se razdvojili. I postali dvije odvojene duše mimo prihvaćanja bilo kakve Božje intervencije u trenutku kada su razbili dušu svoju. I taj, njihovom razumu neobjašnjivi nemir, koji ih je razdvojio jer su mu to dopustili, će ih tjerati da se nadmeću za naklonost ovdašnjih poklonika kao što smo nas dvoje i nas će njih dvoje i njihov nemir razdvojiti privremeno. Ali mi ćemo se ponovno sresti i znati ćemo da smo jedna duša onda kada čitav svijet bude zamislio plavo sunce za njih dvoje. A jedno od njih dvoje je tvoj sadašnji muž. Druga je vaša služavka koja me neprestano gleda iz prikrajka i piše pjesme o meni. Znaš i sama da si mi ti to rekla. Jer si vidjela te pjesme. A tvog muža ne može podnijeti i stalno ti se žali na njega.

Pričao mi je Ante dok smo polako, nekom uzvišenom čarolijom vođeni, vodili ljubav. Neprestano mi je ljubio grudi i grickao bradavice. Rekao mi je da su predivne jer nisu ni premale ni prevelike. Ali i da jesu nešto od toga, rekao mi je, svejedno bi uživao – jer sam to i dalje ja. I ja sam njemu radila to isto. U trenutku sam doživjela i shvatila istinitost ove legende i počela zamišljati plavo sunce. Daljnji događaji su potvrdili da je Ante bio potpuno u pravu.

Da. Tada sam imala muža. A dan danas mi je Ante muž po Duhu Svetome. Iako se nismo vjenčali i iako fizički nije pored mene.

Naime dok ovo pišem. On je negdje s anđelima. Na nebu. Ubio ga je moj tadašnji muž. Koji je dan danas živ. U zatvoru. Zajedno sa našom tadašnjom služavkom koja mu je pomogla da ubije Antu jer je bila jednako ljubomorna kada je saznala da je bio sa mnom. Pokušali su ubiti i mene. Ali nisu uspjeli.

A ja ću kada umrem otići opet u zagrljaj svome Anti. A to će biti kada cijeli svijet uspije zamisliti plavo sunce za mog tadašnjeg muža i tadašnju služavku. Tada ću znati da je Ante opet u meni. Sa onim svojim skrovitim tvrdim dijelom. Ali ću isto tako znati i to da je on ja. A ja on. Da mi smo jedna duša. Da on u meni živi vječno i u duboko duhovnom smislu. Kao i ja u njemu.