Sjedeći mirno, ne radeći ništa. Proljeće dolazi, trava raste sama po sebi.

četvrtak, 28.07.2011.

Eihei-ji - soto zen hram





Kada sam živio u hramu Eihei-ji u Japanu,svi su činili ono što je trebalo
činiti. I to je bilo sve...U dvorani za meditaciju sjedili smo u zazenu...ili
smo se klanjali Buddhi kada je za to bilo predviđeno. Jednostavno smo se
klanjali. I to je sve. Kad smo prakticirali zazen,nismo osjećali ništa
posebno.Nismo čak ni gajili neki poseban osjećaj za život u hramu. Za nas
je život u hramu bio posve običan život,dok su ljudi koji bi k nama dolazili iz
grada za nas bili neobični. Kada bismo ih gledali kako prolaze,mislio sam:
"Oh,došli su nam u posjet neobični svati !"

Ali jednom kada sam napustio Eihei-ji i neko vrijeme izbivao,povratak je bio
nešto posve neočekivano. Već sam na ulazu začuo brojne zvukove koji su
odavali da traje molitva - zvuke zvona i redovnike koji recitiraju sutre - i u
tom me je trenutku prožeo neočekivan dubok osjećaj. Suze su mi navrle
na oči ! Samo ljudi koji žive izvan hrama doista osjećaju ozračje kojim
zrači.Oni,pak,koji žive u njemu i svaki dan se posvećuju vježbanju ne
osjećaju ništa posebno...to vrijedi za sve što nas prati u životu.


...iz knjige predavanja Shunryu Suzukija,"Zen um,početnikov um",Zagreb,2001.















# Eihei-ji arhiva #

Eihei-ji,wikipedia
Majstor Dogen,istinski sljedbenik Puta (hagakure blog)
Prijenos "pečata svijesti" iz Kine u Japan ili Povijesni Put zena - II dio (carstvo znakova blog)