Čarobni brijeg

Imali su četrdeset. Tu negdje, u prosjeku. Život im je već dobro zalio vrtove, ali su pred sobom još vidjeli put. Na pola su tek. Ili već. Lana se nije mogla odlučiti.

Oprane su se ulice sjajile šarenilom izloga pomodnih dućana u centru grada. Lani je najljepša boja oduvijek bila električno plava. Ona iz lampi crnog svjetla. Ona koja svim drugim bojama oduzima posebnost i daje im svoj sjaj. Sjedeći u zagrijanom autu nasred pustog raskršća, Lana i Leni nisu sakrivali osmijehe, blistave od plavkastih odsjaja.

- Taj tvoj osmijeh u oku - rekao je Leni - ovako, sa strane, prekrasan je, znaš?

Iskrica je poletjela pod oblake, a Lanino je srce ubrzalo korak. Željela je, jako je željela, no, je li ga smjela pitati da joj ponovi te dvije riječi s kojima se vratio ovaj puta? Kao da više nije bila sigurna sjeća li ih se dobro. Sat na radiju mijenjao je brojke brzo, prebrzo. Zadrhtala je. Hladno je već, studeni na pragu.

- Ponovi mi, molim te.

Leni je zadržao dah. Razmislio još jednom. Otpustio. Sporim pokretima upalio je četiri žmigavca, izbacio mjenjač iz brzine i potegnuo ručnu kočnicu. U plavom svjetlu Lana mu nije vidjela crvenilo na obrazima, ali je uhvatila smiješak u kutu usana. Okrenuo se prema njoj i, glasom dubljim nego ikada, predao joj svoj sjaj.

- Drago mi je što sam s tobom. Vidiš ove leptiriće, cvjetiće, ove što sad posvuda lete? Sve je to tu. Pored tebe se osjećam dobro, bolje nego ikada. Toplo mi je. Tu oko srca. I to je zato što te volim.

Oprezno, bez riječi, Lana mu je kimnula, zahvaljujući. Zapamtit će sad. Tu hladnu večer skoro u studenom, polivene ulice i ledeni sjaj iz izloga.

I toplinu oko srca.