Čarobni brijeg

Nedostaje mi danas jedno jutro u travnju. Nisam ga izgubila, nisam ga zametnula. Značilo bi to da sam ga barem jednom imala.

Ali, ta me je zora prevarila i umjesto u snu obećanog dodira, dala mi je samo vjetar kroz nesmotreno otvoren prozor.

Nedostaje mi to jutro. I sanjiv pogled na drugoj strani preuskog kreveta. Riječi izmumljane kroz poluotvorene trepavice. I miris svježe oguljene naranče.

I nije to jedino i prvo jutro koje ne pamtim. Mnogo ih je više nego onih koje pamtim. Onih koji su zlatnim slovima upisani u sjećanje. Ali, nemam to jutro, tu vrelu zoru što mi se s istoka ulijeva kroz prozor.

Ponekad se nadam da me to jutro čeka negdje ispred, uzvodno u vremenu. Ponekad mu usnama osjetim trepetljike, zametak budućeg dana palog s budućnosti. A onda se sjetim da je sjećanje klica prošlosti, avatar trenutka nizvodno, dolje, iza leđa.

I to što mi to jutro nedostaje, samo je sjena one svjetlosti propuštene kroz dvije udaljene prizme, do bjelila poništenih boja i maštom pojačanog smisla.

A ponekad, kao danas, mislim da bi to jutro na mojoj koži utetoviralo neizbrisiv trag, jedinstven u beskonačnosti.