IMATI I(LI) NEMATI
Rijeke su jednako tekle dok ga je Tihana imala i kad je otišao. Isti su brodovi vezali ljude uz obale, ista su sidra, možda tek trunku hrđavija, grebla po dnu. Tihana je mirno živjela tih sedam godina njegov plan.
A našao ju je jednostavno. Brojalicom. Iz posljednje klupe prebrajao je ženske kose ispred sebe i stao na njezinoj, ni po čemu izdvojenoj od ostalih. Odlučio je brzo, lako, ne onako kao što bira trešnje u zdjeli. Samo one bez crva, velike, tamne i sočne. Najbolje za njega. A Tihana? Poslužit će. Popunit će mjesto. Prazninu u koju se plašio zaviriti.
Želio je mir, odmor od vrtloga što ga je ostavila ona, prva. Ona prije Tihane. Mirno je studirao, mirno se družio s tihom, nenametljivom djevojkom, mirno su radili sve što je poželio. Mirno je nije volio.
A njegovi su je roditelji obožavali. Spremali obiteljske ručkove, kupovali kućne šlapice za pod bor, položili nade u mirne, slatke male unuke, jednoga dana, kad oboje diplomiraju. I stan su im kupili. I novu kuhinju. Žutu kao dunja. Za sretan i dug brak. Sve je bilo spremno. Tihana je mirno, tiho, pristala na sve.
A u njegovoj glavi su se sudarala četiri jahača. Obećanje. Krivnja. Sloboda i Ljubav. Obećao joj je prijestolje koje je odavno već drugoj dao. Krivnju je pokušao šibama istrapiti iz sebe. Sloboda ga je gušila dozivajući ga kao sirena s litice. A ljubav? Ljubav je sputao lancima i utopio je u bunaru bez dna.
Tihana se, uljuljkana u sedmogodišnji san, ni probudila nije kad joj je rekao da je gotovo. Da odlazi i da je se neće sjećati. Da odsanjani leptir na njegovom dlanu nikad neće imati njezino lice.
Tihana je poslušno ispustila tri suze, kako se i očekivalo od nje. Pokupila papuče i knjige. Nikad mu se više nije javila. Mirno, tiho, otišla je, bez riječi.
Jednom se ipak zapitao krivi li ga još uvijek. Jednom, kad je mjesec bio crn i zao. Šuma je sjeckala horizont na crne, iskrivljene zube.
Nad krošnjama je zasjala prva zvijezda.
Zaboravio je pitanje.
|
