Zasto je taj dan bio bolji od svih drugih... Taman smo krenuli raditi kad je pocela padati kisa. I sta sad, odemo dolje u podrum cekati da prestane. I tako umorni i zmazani sjedimo mi u tom smrdljivom mracnom podrumu bez neke svijetle perspektive jer dok se krov ne zavrsi nema godisnjeg, nema na Pag :).... a krov ogroman, a investitori picajzle,a kisa pada i podrum smrdi. Kad odjednom ispod neke stare fotelje iskotrljala se smrdljiva teniska loptica koja je tamo zapela jos u YU vremenima, igracka nekog klinca koji i sam danas ima dvoje djece. Moram li opce govoriti da se sve u casu promjenilo kao da smo u reklami za coca colu? Odma smo zauzeli onaj mali hodnik sirine jedva da se prodje i krenuli igrati nogomet. Sa jedne strane je stari zid a sa druge strane su vrata od garaza od letava tako da se loptica skroz nejednako odbijala po tom mraku. Specijalna radost ovog nogometa je u tome sto svi nosimo cipele sa celicnom zastitnom kapicom. Koji je to gust zviznuti bliznjega svoga tom ciplom po cjevanici! Igralo se na sve moguce nacine, guranjem, cipelarenjem, naguravanjem u pokrajnji hodnik, cak su me i podignuli u zrak ali sam uspio zabiti gol jednom nogom. Uglavnom mozete si zamislit 4 mladica u ranim 20 punih snage i blesavoce kak jurcaju tim malim mracnim hodnikom za tenis lopticom ko mali klinci... i bilo mi je super. U casu covjek zaboravi na posao, muke i inspekcije na faks i placu, divno je u casu totalno poblesaviti i pretvoriti se opet u zaigranog klinca kojem za srecu jedino trebaju prijatelji i stara tenis loptica. I zaista, onaj koji uzima zivot preozbiljno, nije jos naucio zivjeti.
|
