Gledah u nedjelju Nedjeljom u 2. Gost je bio prof. dr. sc. Davor Pavuna, eksperimentalni fizičar, diplomirao na PMF-u, doktorirao na Cambridgeu, trenutno predaje u Lausanni. U moru detalja iz zaista impresivne znanstvene karijere najviše pozornosti prosječnog čitatelja plijeni jedan, iako nije najvažniji: dr. Pavuna surađuje s vladinim timom za energetiku u Americi (ili kako bi to naši novinari rekli "kod Obame"). Na Internetu se, koliko čujem, povela dosta žučna rasprava o tome je li dr. Pavuna genije ili glupan. Nisam, priznajem, čitao ništa o tome po forumima (osim jednog) jer ne pratim hrvatske forume (osim jednog), ali vjerujem da je svima jasno kakvi su otprilike diskutanti po forumima i kako sve te rasprave izgledaju.
Prvo da raščistimo jednu stvar: prema dotičnom gospodinu kao znanstveniku i akademskoj ličnosti imam jednostavno neizmjerno poštovanje. Čovjek sustavno rastura od srednje škole naovamo, govori nekoliko svjetskih jezika, proputovao je pola svijeta, a druga polovica je njemu došla u goste. S 26 godina se pokupio u Englesku, živio je u Francuskoj, a sad je stacioniran u Švicarskoj. Sudjeluje u projektima od već spomenutog Obaminog energetskog tima do nekih inicijativa za mir na Bliskom istoku. Vjerojatno ima još toga što se nije stiglo spomenuti u sat vremena kod Stankovića.
U čemu je onda problem, i čemu rasprave posvuda? Eh, pa, dr. Pavuna je, ajmo to tako reći, osebujna ličnost. Ne mogu reći da ga ne shvaćam - kad radite u laboratoriju u Švicarskoj, okruženi hand-picked asistentima, i pokušavate realizirati nešto što se ostatku ljudske vrste čini kao znanstvena fantastika, po definiciji morate biti osebujni. Kad se, pak, u sat vremena trebate predstaviti širokoj javnosti (za koju je, u usporedbi s vama, riječ "neobrazovana" prilično dobra aproksimacija), tu se mogu pojaviti problemi. Tako je dr. Pavuna u jednom vrlo iskrenom nastupu rekao vjerojatno manje od 10% onoga što je želio, ali i to je bilo previše za debelu većinu onih koji su emisiju gledali (sklon sam tu ubrojiti i sebe, da ne bi bilo). Razlika u mom dojmu i onom prosječnog gledatelja je u tome što ja u zadnjih godinu i pol po četiri sata dnevno slušam doktore znanosti kako mi pokušavaju objasniti neke elementarne stvari, i barem otprilike shvaćam kako je teško promijeniti ploču iz hoch znanosti i kreativnosti u neku normalnu cjelinu s glavom i repom, koju su svi u stanju shvatiti. Shvaćam koliko je bitno predznanje slušatelja, njegova volja i želja za slušanjem, i općeniti stav (attitude je riječ koja tu najbolje paše) prema govorniku, govoru, i još koječemu. Uglavnom, da bi netko "iz oblaka" polučio pravi uspjeh u javnom nastupu, hrpa faktora se mora fino poklopiti. Nažalost, u slučaju dr. Pavune u nedjelju poslijepodne, većina tih faktora je bila... nepovoljna.
Prvo, sa svoje strane, dr. Pavuna je počinio težu grešku kad je odlučio predstaviti se onakvim kakav zbilja je. To možda je vrlo simpatično i pohvalno, ali svijet nije dovoljno dobar da bi takvi ljudi naišli na opće odobravanje. Zatim, dr. Pavuna njeguje jedan, kako da to kažem, osporavan spoj znanosti i religije. Po vlastitom priznanju agnostik u mladosti, pretražio je i proučio dobar broj svjetskih religija, da bi se na kraju skrasio u kršćanstvu. Touché. Ovo je rezultiralo neprihvaćanjem "obrazovanije" publike, gdje postoji značajnija nereligiozna masa, a s druge strane ljudi skloni veličanju Kristove ljubavi na televiziji ne mogu se baš često podičiti zbirkom znanstvenih radova. Drugim riječima, dr. Pavuna se u tom pogledu našao pod paljbom kritika s obje strane. Nije si pomogao niti isticanjem patriotizma: ne pali kod većine ljudi kad ujedno živite u inozemstvu već tri desetljeća (i to također ističete). Na posljetku, čovjek je idealist, pobornik zelenih tehnologija i vjeruje u teorije zavjere. Iako sam ovdje najoprezniji u neslaganju s njim (jer, kao što rekoh, svašta je vidio i proživio, i sa svakojakim ljudima popričao), to mu svakako nije pomoglo pred sudom vulgaris Hrvata.
U drugu kategoriju faktora koji su iznevjerili dr. Pavunu spada njegova publika, koju sam već spomenuo više puta (nek' se nitko ne uvrijedi). Ne kažem da su Hrvati glup narod, ali znam iz vlastitog iskustva koji raskorak postoji između mog načina razmišljanja i nekog izvan mog malog studentskog svijeta. Postoje neke stvari na koje se naviknete, shvatite na primjer da ako se čovjek teško izražava, to nije zato jer je glup ili nepripremljen, nego zato jer procjenjuje koja bi razina odgovora zadovoljila slušaočevu znatiželju, a da ujedno ne preoptereti njegove intelektualne kapacitete. Potrebno je neko vrijeme da bi se shvatilo što netko takvog kalibra želi reći. To vrijeme je strogo veće od sat vremena.
Koja je svrha ovog posta? In a nutshell moglo bi se reći ovako: doktori znanosti, nemojte biti posve iskreni u svojim javnim nastupima. Ionako će vas šačica ljudi shvatiti, a to su oni koji vas poznaju otprije. Kritičari istih doktora: pazite što radite. Vjerojatno ste nešto krivo shvatili.
|
