Može li se svaka situacija gledati s dvije strane?

Neki dan bila sam sa starijim sinom u McDonaldsu. Zaslužio je nagradu i odabrao da ga počastim u (što bi moja sestra rekla) Mekdreku. Izbjegavam to, radi svih poznatih nam razloga, nezdravo, stvara loše navike, skupo... ali ne branim. U posebnim prigodama počastim djecu i junk foodom.
I nakon što se sinko najeo, otišli smo do zatvorenog tobogana, koji je zaista fora. Ima nekoliko katova po kojima se penješ, s preprekama, i na vrhu zabave u toj zatvorenoj kućici se nalazi tobogan kojim se spuštaš van. I dijete uživa, ja se na klupicama pored njega opuštam i razmišljam kako bih mogla popiti kavu i možda pročitati novine. U taj čas dolazi 20-ak djece dobi od 10-18 godina. Vjerojatno su svi iste dobi, ali ja to više ne mogu procijeniti. Očito je to školski izlet, ali brate dragi, neke cure su u štiklama, našminkane, s novijom tehnikom bojanja pramenova nego što je moj update Androida, a neke curice u trapericama i tenisicama, ali, da, valjda je to jedan razred? I sad... u kućici - toboganu su moj sin i još dva dečkića. I taj razred se približava toboganu i nekolicina najglasnijih se krene četveronoške uguravati u kućicu i uskoro kreću divljački pohodi na kućicu i tobogan. U prvih par minuta sjedim i mislim si, ma dosadit će im. A onda kako im igra postaje sve grublja, pada i pokoja pubertetska "spika", naguravanje i psovka, ustajem se i zaštitnički postavljam na izlaz iz tobogana čekajući sina da se spusti. Vidim da ima problema jer je jedan od dječaka koji je viši od mene (a ja sam 175 cm) zapeo u tobogan, pa ga ostali uz glasno smijanje guraju kako bi se uspio spustiti. I nakon što ga uspiju lansirati vani, spušta se i moje dijete. Čekam preplašenog dječarca, no umjesto da ga velika galama i naguravanje koju je grupa tinejdžera napravila preplaši, moje dijete je zabavljeno.
I u taj čas, i moj stav " šta ova velika djeca hoće ovdje/zašto ne čitaju pravila/gdje im je učiteljica da ih potjera odavde/pa šta ne vide da se ovdje igraju i mala djeca?" pada u vodu.
Umjesto hrpe pubertetlija koja plaše malu djecu, vidim djecu koja su na pragu odrastanja, ali još dovoljno neiskvarena pa ih zanima igra u kućici s toboganom. I ljubaznim glasom im govorim: "Lijepo je da se još igrate, samo pripazite malo jer ovdje ima i male djece." Smiju mi se i govore: "Može, može, ne brinite!" Jedna druga mama se dere na njih i prijeti im, na što joj odgovaraju prkosnim riječima, i umjesto petero djece koja su se igrala u kućici, još ih troje iz inata ulazi unutra. Natjerati nekoga na reakciju iz prkosa najlakši je posao. Ali natjerati sebe da vidiš i drugu stranu neke priče je druga stvar. I sviđa mi se to.
A ta druga strana je uvijek ona pozitivna. Pa kad se glasno pitaš, biram li pozitivno ili negativno, mislim da će malo tko od nas naglas reći: "Biram negativno!". No, teško je, jer čim šutimo, misli lutaju, i ako ih pustimo, bude tu i štošta negativnoga. Zato si recimo češće... da ćemo gledati dobru stranu života (i sad bi tu pasala melodija, always look on the bright side...), i da je važno osjećati se dobro. I prepoznati da je ponekad dijete samo željno daška dječje zabave, a nije huligan niti trouble maker.

Oznake: djeca

Filmska ljubav

Ili onaj osjećaj kad u seriji ili na filmu vidiš tako dobro opisanu romantičnu ljubavnu scenu da pomisliš: "Tako je i meni". "I ja to imam". I sretan si. Koliko mi se to puta dogodilo. Ta scena koju gledam. Znam to. To je to. Tako je i meni.

I ja imam takvu, filmsku ljubav. Taj trenutak opisuje i ovaj moj stvarni trenutak, i da sam ja u filmu, to bi bio sretan prizor.
Ja sam nasmijana, i to tako iskreno, toplo, mekano i otvoreno da naprosto sjajim. Kosa mi leprša na vjetru, pada mi preko očiju, mičem pramen po pramen s usana, mokrih od poljubaca. Pramenovi mi se lijepe na usne sjajne od poljubaca, i otklanjam ih automatski, svjesna toga da vjetar i dalje puše, ali i da moram osloboditi lice jer će uskoro uslijediti novi poljupci. Spremna sam. Njegove ruke su oko mog struka. Malo prenisko. Ne može odoljeti da mi jednom rukom čvrsto ne dodiruje stražnjicu. Kako mi se to sviđa. Kako je to ono što mi treba. I uživam u tome, u potpunosti, svakim atomom, svakom stanicom, ljubeći se, hihoćući se, privijajući se uz njega. Stojimo naslonjeni jedno na drugo i šutimo. Ne govorimo ništa. Tek se dodirujemo. Neprekidno, radosno, toplo i drhtavo. On mi rukom prolazi po rubovima ramena i cijele ruke. Ruku mi istražuje prst po prst. Svojim kažiprstom mi mazi dlan, škakljivo i nježno. Koliko je nježnosti, ljubavi i topline u tom pokretu. U tom sitnom kružnom pokretu koji nitko ne vidi. Jer u toj sceni samo nas dvoje znamo koliko nam pašu ti dodiri, koliko nam se kroz njih spajaju duše, kolika energija struji između nas i hrani nas. Dodiri su nam ljepljivi. Njegovo rame na koje sam naslonjena dok, držeći se za ruke, zajedno gledamo na rijeku, je za mene najsretnije mjesto. Lagano okreće glavu prema meni i ljubi me u čelo, toplim, dugim i zvučnim poljupcem. Pritom se smijulji. Tako je sretan jer sam njegova. Jer mu tako sretno držim glavu na ramenu. Čvršće mu stežem ruku. On do lica podiže obje naše ruke i ljubi mi nadlanicu. Njegova sam. I cijeli svijet je moj. I u tom trenu kad me okreće prema sebi i rukama mi obuhvaća cijelo lice, obrazi mi gore od osjećaja. Pogled mu postaje nemirniji, a oči zamućenije. Znam što misli. I moje oči se skupljaju, a otkucaji srca ubrzavaju. Vrti mi se u glavi od siline emocija. Sretna sam.

Tog popodneva dok sam raspremala stan i razmišljala (kao i svaka žena) o stotinu sitnih poslova koji me još čekaju, još sam osjećala njegov pogled na sebi. Utisnuo se u mene poput tihog žara koji mi neprekidno grije utrobu, ne dozvoljavajući mi da niti trenutka postanem nesvjesna te utješne topline i sjaja koji u sebi nosim. Tog njegovog obilježja koje mi u svakom trenutku svakog dana daje do znanja da je sve u redu. Jer sam takva kakva jesam njemu sve. Kao što je i on meni. I taj životni tempo koji nas "gazi" kao i sve ostale, kao da uspori u trenu kad nam se pogledi sretnu. I u tom trenu, iznad hrpe problema, obaveza, nesigurnosti, postoji samo snaga tog pogleda. Snažnog, gotovo fizički prisutnog pogleda, poput bisernih niti koje nam struje između očiju i neobjašnjivo preuzimaju sve ostale trenutke u taj jedan. U taj jedan trenutak gdje kroz pogled dijelimo tu veliku tajnu. Da smo oboje takvi kakvi jesmo savršeni. Da jedno za drugo imamo razumijevanja i topline. I da se volimo. I sve je jasno. Sve je vidljivo. Kao najljepša scena na filmu, ali koju živimo.


A postoje i drugačiji filmovi...

Kažu, kako želiš, tako će ti biti. E, pa onda ću napisati to što želim. Eto ga. Želim se osjećati voljenom. There you go.
Ono što želim nije nerealno. To nije romantični film. Romantična scena ovdje je samo za usporedbu, kako je kad si sretan svaka scena tvoja, svaka pjesma pjeva o tome... znate taj osjećaj? E, ja ga dugo nemam. Ali ne mogu, neću, ne smijem razmišljati o onome što nemam! Što mi fali... Jer to nema smisla. Kad je naglasak na onome što fali, to ne može biti dobro. Jer uvijek će nam "nešto" faliti. Ali isto tako uvijek i nešto imamo.
Stoga uživam u svemu što imam i zahvalna sam na toliko toga. I umjesto da "očajavam" prepuštam se razmišljanjima kako će nekako sve biti u redu. I kako sam i bit ću sretna. Kako sam vrijedna ljubavi. Kako će ograde koje sprečavaju primanje ljubavi pasti. Kako će sve maske pasti i pustiti nam ogoljena lica. Lica koja su svjesna sama sebe, i koja se povezuju u toj novoj priči. Priči sa sretnim krajem.
#nesramimseštosamstrastvena
#nesramimseželjetiljubav
#dobrevibracije
#ljubavuvijekpobjeđuje
#zakonprivlačnosti
#thinkpink