Zbog čega nogometna utakmica i misa imaju puno više dodirnih točaka nego bi se reklo na prvu?

E, sad... inspiracija za ovaj post je nastala jučer... na zapadu... tribine u pobjedničkoj atmosferi. Na utakmice odlazim sporadično, i doživljavam ih više kao "kulturni" događaj ili izlazak nego "svetu" obavezu jer se to mora. I tu vrijedi pravilo, "pravi" navijači su samo oni koji ne propuštaju nijednu utakmicu. Ali ja na isti način idem i na mise :-) iz tradicije, reda, potrebe za nekim duhovno-kulturnim uzdizanjem, ali i kad osjetim potrebu, a ne samo zato što je nedjelja, i "mora se". Svrhe koje se redovno podrazumijevaju s misnim slavljem, a kao što su pronalazak mira u sebi, hvaljenje Boga itd... radije ostvarujem sama, kroz svoje misli, nego u masi s drugima.

Znači po čemu su to mise i nogometne utakmice slične?

Pa, prije svega
1. Moraš znati pravila. I to ona životna, iz prakse. Ne možeš ti doći na zapad i očekivati da ćeš se uklopiti, a ne znaš nijednu navijačku pjesmu, u kojem se trenu dižu šalovi, u kojoj minuti ide bakljada itd... ako ne znaš "pravila", možeš se uklopiti jedino na način da promatraš druge oko sebe koji znaju "pravila", i kopiraš ih, dovoljno dugo, uporno, i dovoljan broj puta dok i sam ne naučiš kako se ponašati. A posebno je omiljeno i popularno podsmjehivati se onima koji misle da znaju kako se ponašati, ali vidi se da ne idu baš svake nedjelje u crkvu/na utakmicu. Npr. oni koji na misi na kraju molitve "Oče naš", NE završe ovako: ... "kako i mi otpuštamo dužnicima našim!" E, sad, svi znamo da iza toga ide AMEN. Ali u crkvi se taj amen ne kaže, nego svećenik nastavi dalje moliti. I uvijek netko od dječice zabunom kaže "amen", a druga dječica mu se glasno podsmjehuju. Ili na utakmicama kad misliš da je pao gol i počneš skakati od sreće, a svi oko tebe su već skužili da je sudac svirao zaleđe, a pogodak je poništen. Nitko te ne treba krivo pogledati da se ne bi osjećao kao krele što si izustio: "Jeeee, gooool", a gola nije bilo! :-)

2. Najljepši momenti mise/utakmice su oni u kojima ljudi nešto rade zajedno i imaju svoju ulogu, veću od one slušača/navijača/naroda. Oni trenuci u kojima cijela crkva/stadion čine nešto zajedno i zbog toga se osjećaju dobro! Na misi, onaj trenutak kad kažemo: Mir s tobom... nije li to najljepši trenutak? Svi se rukuju, prenose taj lijepi osjećaj međusobno, smješkaju se, imaju osjećaj kao da su podijelili nešto posebno. A na tribinama: Tko ne skače Dinamovac je! I svi skačemo i sretni smo jer nismo Dinamovci. I nema tko ne skače. Osim Dinamovaca jel. U davanju "mira s tobom" i skakanju jer NISMO suprotna ekipa, svi smo jedno. Tu nema centralnih pički niti nevjernika. I to je ta emocija koja će i sutra privući nove ljude u crkve i na stadione. Osjećaj pripadnosti.

3. Iako ste svi na istoj strani, treba unutar iste strane naći nekoga tko je drugačiji i onda mu se javno grubo rugati. Na utakmicama ćete tako iz pravca navijačkih skupina redovno čuti skandiranje "centralne pičke". Nikad to nisam razumjela. Zato jer netko ima novaca kupiti skuplju kartu, on manje navija? Khm?? Ili na misi, vi koji ne idete svaku nedjelju na misu ili vi koji ste glasali protiv na referendumu, vi niste pravi vjernici. Ma nemoj? Ma mother fucking nemoj! Jednako volim taj klub ma gdje sjedila, i jednako sam dobar ili loš vjernik bez obzira na to ako podržavam različitosti.

4. Da bi dobio zadovoljstvo navijanja za najdraži klub/produhovljenosti kroz vjeru, to iskustvo moraš platiti. Onoliko koliko košta cijena ulaznice na početku utakmice, odnosno pred kraj mise onoliko koliko košta tvoj milodar crkvi, a koji se beziznimno pobire. Svi smo mi jedno! Podržimo naš klub/vjeru! Kupite šalove, majice, kape! Dajte novac za izgradnju novog župnog dvora! Država će nauštrb dječjih vrtića ili obrazovanja uvijek imati novaca za crkve i stadione! Panem et...

5. Čak i ako nekoliko godina ne ideš na misu/utakmicu, ništa se ne mijenja. Jednom zapamćena koreografija mijenja se u detaljima, i kao vožnja biciklom, ne zaboravlja se. Tko može zaboraviti raspored molitvi koje je kao dijete naučio na misama? Tko može zanemariti činjenicu da Armada uvijek stoji na istom mjestu, i na jednak način, skakanjem na ogradu slavi golove? Možeš ti ne ići na misu, ali jednom kad odeš, i nakon 20 godina izbivanja, copy/paste forme mise je postojan kao i uvijek. Možeš ti ne ići na utakmice, ali Armada će i dalje stajati na istom mjestu, sa istim bubnjevima i nekim novim klincima koji sada bubnjaju stare ritmove.

Eto... na ovu temu uvijek mi je zanimljiv onaj film o navijačkim skupinama na otoku u kojem glumi onaj mali Frodo, kako se zove?? Ne da mi se guglati, haha. Zanimljiv pogled na to koliko je privlačno, ali istovremeno i opijajuće opasno biti dijelom navijačke skupine. Mise na sličan način "opijaju" mase, i često sam kao izgovor na izrečene gluposti čula ispriku: "Ali, ja sam vjernik..." Ne, to što si ti vjernik nema veze s time što si moron, dragi! Posebno je zastrašujuće pratiti popularnost radikalnog islama, a koji djeluje kao socijalno ljepilo za luđake koji se islamom "krste" samo kako bi time opravdali vlastitu krvožednost i nepodnošenje drugih. Onih koji nisu isti.

Već vidim da će mi sljedeće tema biti nastavak ove... zašto smatram da su lchf, herbalife, Rode i slični "sekte". Sve što je sektški, za mene je neprihvatljivo, jer osjećaj slobode cijenim više od bilo koje dogme. Ja sam prototip "Roda mame", ali isključivost atmosfere koja tamo vlada je razlog zašto ih ne smatram toliko liberalnima kako oni sebe doživljavaju.

Ostaje mi dobro, svi dragi ljudi koji me čitate! :-*