Baaaad feeeeling
četvrtak , 22.08.2013.Znate ono kad svađa živi svoj život?
Zamjeram svojim roditeljima što me nisu naučili kako se svađati. Naučena sam potrpiti, zaplakati, povući se u sebe, oprostiti. Pomoliti se Bogu za utjehu i snagu, i praviti se kao da je sve u redu, ali u sebi se izjedati, tiho, tako da to nitko ne primjeti.
A onda sam odrasla. Upoznala svog ljubljenog nervoznog Dalmatinca koji se svađa onako pravo muški, da meni pravoj ženskoj dođe da se zavučem u rupu i u njoj plačem dok mi suze ne nestanu i od slabosti se onesvijestim. Izašla bih iz te rupe i danima bila u kurcu, jer netko je dirnuo u me. A on, nervozni Dalmatinac, izbaci iz sebe, lijepo legne i naspava se i sutra je sve high five.
Na poslu sam imala (ne)sreću upoznati toliko freakova da ne bi stali u sve reality showove što su se prikazivali. Tu sam fino izvještila nešto što se zove ASERTIVNA KOMUNIKACIJA. Zauzeti se za sebe i svoje stavove, bez da upireš prstom u drugu osobu (ja rečenice). Trudim se istu komunikaciju primjenjivati i s mojim nervoznim Dalmatincem, ali njega na kraju priče/svađe nekako uvijek smotam ili on mene, što ćeš, kad smo zaljubljeni jedno u drugo.
A onda sam još odrasla, jer rast nije samo fizički, i polako dolazim do toga da me nije briga što će drugi ljudi reći za mene. Polako se i ja učim ljutiti i to ponekad pokazujem. Kažu da je to zdravo. Pokušavam ne dati osjećajima da me obuzmu, biti svjesna da sam tako premali dio svemira da bih se predugo ljutila jer je netko "dirnuo u me".
Unatoč tome, i dalje se ne znam svađati. Pred napadima tuđeg bijesa koji su takvog razmjera da se ja i dalje želim zavući u rupu i plakati još nemam prave obrane. A, jebote, vrijeme je da si je pronađem.
Koliko još moram "odrasti" da prihvatim da se nepravde zaista događaju i da se prestanem povlačiti u rupu odgoja "jadna ja", i zauzeti se za sebe? Onako pravo muški dalmatinski, ne mora biti nervozno, ali mora biti postojano i nepokolebljivo? Tja.
komentiraj (0) * ispiši * #
Od čega si ti, molim te, umoran?
četvrtak , 01.08.2013.Čitam jučer Novi List i gledam kako je lijepa vila i plaža na kojoj se odmara vrli nam premijer.
Jao, kakav me bijes obuzeo. Novine koje prenose takve vijesti, naime, nisam imala vremena pročitati, stojećki sam ih prelistala, jer za više od toliko jednostavno nemam vremena.
Nakon redovnog (zbilja stresnog i napornog) posla, u "slobodno vrijeme" obavljam sve dužnosti majke, supruge i domaćice (gle, nemam služavke), dok se navečer posvećujem drugom poslu, onome koji mi omogućava ikakvu dodatnu zaradu. Radim dva jebena posla, i ne, nisam na godišnjem. A kad sljedeći tjedan budem išla na kratki odmor, to će biti u krugu obitelji i obiteljskih dobara, na MOJ račun.
Gospodin premijer se, dakle, odmara (od čega?), i to na NAŠ račun. Na račun mene i svih ostalih koji radimo (kolko nas ima, jebote kolko nas ima). Kako sam ljuta! Od čega se ti, to, dragi Zorane, molim te, odmaraš? Na stranu što si mi antipatičan, što nemam povjerenja u tebe ni tvoje ljude, što se za tebe priča da si ženskar i da ti je priča o dobroj ženskoj guzici ispred svake političke teme... ali OD ČEGA SE TI ODMARAŠ?
I ispričavam se u ime našeg gradonačelnika, koji je u isto vrijeme kad si ti u Rijeci, na godišnjem odmoru u Dalmaciji. Ali, ne, ne čekaj... Kad završiš ovaj godišnji odmor u Rijeci, nije to kraj, ne, ne... Tek onda ideš u Dalmaciju. Ma kako lijepo. Blago se tebi.
Ne znam kako možeš mirno spavati. Ja mogu. Jer toliko budem umorna i izraubovana da nemam problema usnuti.
Srdačan pozdrav od visokoobrazovane mlade žene.
komentiraj (0) * ispiši * #