Baaaad feeeeling

Znate ono kad svađa živi svoj život?

Zamjeram svojim roditeljima što me nisu naučili kako se svađati. Naučena sam potrpiti, zaplakati, povući se u sebe, oprostiti. Pomoliti se Bogu za utjehu i snagu, i praviti se kao da je sve u redu, ali u sebi se izjedati, tiho, tako da to nitko ne primjeti.
A onda sam odrasla. Upoznala svog ljubljenog nervoznog Dalmatinca koji se svađa onako pravo muški, da meni pravoj ženskoj dođe da se zavučem u rupu i u njoj plačem dok mi suze ne nestanu i od slabosti se onesvijestim. Izašla bih iz te rupe i danima bila u kurcu, jer netko je dirnuo u me. A on, nervozni Dalmatinac, izbaci iz sebe, lijepo legne i naspava se i sutra je sve high five.
Na poslu sam imala (ne)sreću upoznati toliko freakova da ne bi stali u sve reality showove što su se prikazivali. Tu sam fino izvještila nešto što se zove ASERTIVNA KOMUNIKACIJA. Zauzeti se za sebe i svoje stavove, bez da upireš prstom u drugu osobu (ja rečenice). Trudim se istu komunikaciju primjenjivati i s mojim nervoznim Dalmatincem, ali njega na kraju priče/svađe nekako uvijek smotam ili on mene, što ćeš, kad smo zaljubljeni jedno u drugo.
A onda sam još odrasla, jer rast nije samo fizički, i polako dolazim do toga da me nije briga što će drugi ljudi reći za mene. Polako se i ja učim ljutiti i to ponekad pokazujem. Kažu da je to zdravo. Pokušavam ne dati osjećajima da me obuzmu, biti svjesna da sam tako premali dio svemira da bih se predugo ljutila jer je netko "dirnuo u me".
Unatoč tome, i dalje se ne znam svađati. Pred napadima tuđeg bijesa koji su takvog razmjera da se ja i dalje želim zavući u rupu i plakati još nemam prave obrane. A, jebote, vrijeme je da si je pronađem.
Koliko još moram "odrasti" da prihvatim da se nepravde zaista događaju i da se prestanem povlačiti u rupu odgoja "jadna ja", i zauzeti se za sebe? Onako pravo muški dalmatinski, ne mora biti nervozno, ali mora biti postojano i nepokolebljivo? Tja.