Dragi moji blog prijatelji!
Eto nas žive i zdrave, uživamo previše da bi stigli sudjelovati u virtualnom blog svijetu. Kako stvari stoje, imat ću i manje vremena za pisanje, jer planiram početi učiti i raditi opet na sebi, naravno broj jedan će i dalje biti naš preslatki sin.
Što reći? Nisam mogla zamisliti da je ovako lijepo biti mama. Odrasla sam kao najstarije dijete, okružena brojnim rođacima. I uvijek sam osjećala želju da imam svoju bebu, da budem majka. Bog nam je poklonio našeg Niku. A da ga upoznate znali bi da pišem istinu. Jer on je stvarno predobar. Znam, znam, ima se vremena pokvariti, ali ta njegova slatka mala narav se ne može sakriti. Ima zelene oke, onako maslinaste, to mi je totalno iznenađenje. A likom je i na mene i na tatu. Onaj slađi dio je na mene. Haha.
Niko ima oko 9 kila i preko 70 cm, obožava papati svoju cicu a mama mu nikad ne uskraćuje topli obrok. Spava cijelu noć i budan je cijeli dan. Odnedavno smo počeli papati rižu, mrkvu, i polako uvodimo nove okuse. A Niko vam je veliki putnik. Radi tatinog novog posla bili smo dva mjeseca u Zagrebu. Bili smo već par puta u Dalmaciji, evo prošli tjedan smo bili u Brelima. A zajednički godišnji odmor smo proveli u Komiži na Visu, i zaista je to bio najljepši odmor dosad. Da vam ilustriram koliko je dobro naše dijete, iako se cijelo vrijeme nismo odvajali (osim mog kratkog izleta u Modru spilju), mužić i ja smo uspjeli proći skoro sve zadane restorane, plaže, probati jastoga i komišku pogaču, voziti se po otoku, kupati se svaki dan, šetati svaku večer. Niko je i na Komiži, kao i svuda, imao svoj red, papanje, spavanje. I ništa na svijetu nije ljepše nego vidjeti zadovoljno dijete kako se glasno smije i izražava svoje zadovoljstvo. Uglavnom, dobro funkcioniramo i jako smo sretni svi troje.
I da vas preduhitrim s pitanjem kad će drugo? Brzo. :-)
Što ne znači da sam s majčinstvom izgubila želju za napretkom na poslu, druženjem ili kupovinom cipela. Ali nekako imam osjećaj da ću sve stići, a da je sad trenutak da se posvetim onom najvažnijem-svojoj obitelji. Koja će nadam se biti velika, a skupa s brojem neka raste i naša sreća.
I da znate, često vas se sjetim. Nažalost, na radi mi mail, odnosno ne mogu ga otvoriti, ali sve poruke ću pročitati ovdje, kad stignu. Da ne nabrajam, vi znate koji ste, ali mislim na vas.