Ne znam što mi je posljednjih dana. Glava mi je puna svega i svačega ko bundeva koštica. Nikako da izbacim suvišne misli iz glave. Jučer se mazim s dečkom i ulovim sama sebe svakih par minuta kako su mi misli odlutale na nešto sasvim deseto. Navečer prije spavanja ista stvar-mozak vrti čitavi film…Ne znam šta da radim jer sama sebi idem na živce…Dok učim, teško mi se koncentrirati…Kad bi barem postojao gumb koji bi pritisnula i sama sebe isključila. Jedino u subotu sam se opustila u potpunosti-malo sam popila, izašli smo van, došla mi je prijateljica koju nisam vidjela dva mjeseca (to me baš nekako pogodilo, fali mi), svi smo bili dobro raspoloženi, plesali i nisam mislila na apsolutno ništa…smo sam se zabavljala svake sekunde i smijala se i smijala…A onda je ponovo došla nedjelja i ponedjeljak i ovaj nered u mojoj glavi…izludit ću…
Tako sam se osjećala čitav dan. A onda je došla večer. I Lana je došla k meni. Danas joj je rođendan. Vidjela je svoj spomenar. Rasplakala se. Bila je tako sretna. A i ja zajedno s njom. Već dugo nisam bila sretna kao ovih dana (bez obzira na glavobolje i košmar u glavi).
A onda smo još izišle pred moju kuću i vidjele da je došao još jedan nalet snijega… Vani je sve mirno i spokojno. Pahulje padaju gusto kao u bajci i ja se još jednom ne mogu načuditi koliko volim svoj dom…
|