E-be-mu!
Glupi standardi i jednakost svih.
Jesam ja za pravednost. I ne volim stereotipe. Ali kam on. Pa čovjek bi rekao da će mi netko pružiti drugu priliku za osam godina mirnog obrazovanja i ponašanja. Na stranu masakriranje kostura, razbijanje ploča, dodavanje povrćem na dramskoj i sve to. Na stranu odgovaranje i drskost. Ja sam dobro dijete. Uzorno. Stvarno.
Drugi urlaju, razbijaju, pale (moju!) bilježnicu, svađaju se, sprdaju druge. Ništa. Odi u kut. Odi se javiti ravnateljici. Zašto se ja ne mogu ići javiti ravnateljici?!
Ne, Orianne. Ti ćeš dobiti komad. Drugi iz kemije u ovom mjesecu. Tooo, mala.
Samo sam prijateljici dodala kockicu čokolade!
Slijedi mi i loša ocjena iz engleskog. Realno, sve manje od petice je meni loša ocjena iz engleskog. Ali ovaj put stvarno loša. Tri tjedna nisam bila na tom glupom satu i ona očekuje da ja znam sve što su oni učili. Aha. Da. Ja sam osmo svjetsko čudo, pa to mogu.
Mislim mogla bih, možda, da se primim knjige. Isto tako bih sad mogla učiti povijest jer sutra pišemo kontrolni. Ili se mogu pouzdati u to da ću diplomatski iznuditi odgođenje kontrolnog. Haha. Normalno razgovarati s učiteljicom koja šakira učenike. Haha.
Kao i uvijek, to ću morati ja. Razgovarati s njom. Uuu, ti si odlikašica i tebe vole. Aha. Zato i uzgajaju komade u mojem imeniku. Bilo zalaganje il ne, ružno izgledaju. I ljute mamu. I onda ja ne mogu u srijedu slavit početak praznika na isti način kao što sam slavila početak zimskih praznika. Koliko je to povezano s jedinicama, a koliko s incidentima druge vrste, hm, dalo bi se o tome raspravljati.
Ili će se izvlačiti na to da sam hrabra. Da, Caleidoscope, ti izvuci učiteljicu s informacija, ti si hrabra. Ti pitaj razrednicu da pišete kontrolni sutra, ti si hrabra. Aha. Ta hrabrost se stvarno pokazuje u pokazivanju osjećaja i inih stvari. Tooootalno.
O, da, i kad dođe taj kontrolni za koji ti nisi učila i kad budeš pisala nešto što nisi ni pogledala cijeli mjesec, samo ti pomaži drugima jer ti si pametna i ti znaš sve o napadima Njemačke na Poljsku, daaaa.
Možda i jesam pametna. Ali daj me pusti na miru.
Ne, ne. Volim ja pomagati i pomažem koliko mogu. Dem it, premjesti me uvijek u zadnju klupu jer pomažem koliko mogu. I iz zadnje klupe pomažem. I opet ne dobijem ocjenu koju ja želim.
A sad me čeka opisivanje svakog Hitlerovog napada. Da, to ću znati. Bez obzira što je ona gluha, slijepa i nijema. Ona je kao mali strvinar. Još će me istući ako me vidi sa šalabahterom.
Ah, da. Šalabahteri. Blago meni.
Moram vježbati govor. Zadnji dan škole, budite obzirni, pustite nas da ponavljamo, pisat ćemo odmah poslije praznika, blabla. Jadnici mali, to su mi namjerno napravili. NedajBože da pišu onda kad sam ja oslobođena, ili kad me nema. Nooo.
A trebali smo svi ići na utakmicu, 99% osmaša bi išlo, zabavili bi se, upoznali nove ljude, ja bih bila komunikativna i vesela, sve bi bilo lijepo. Ne, samo vi nastavite uništavati tuđu imovinu i slaviti u busu dok učiteljica iz fizike vozi iza vas. Daa. Pametno je to.
Sad stvarno idem pisati šalabahter iz povijesti. I da mi se nitko nije usudio reći da je to loše ili da time samo sebi radim zlo ili da tako nikad ništa neću naučiti. I superpozitivna ja može zavrtati vratovima. O, da. *evil smile* I nemojte da vas mojih metar i žilet zavarava. Aj em dejnđrs. Uh.
Kvragu i škola.
Smije se, smije, smije, smije. Idiot. :D
Biti sretan kad je sve u redu, nije ništa posebno. Takva sreća dolazi prirodno i nije posebna. Da, lijepo je biti sretan i lijepo je kad je sve baš onako kako treba biti.
Ali biti sretan kad nije sve u redu i kad nije sve onako kako vi želite da bude, to je već nešto.
To je superpozitiva.
Orianne se vratila u superpozitivnu sebe. Ne da će potrajati. Ali ionako nikad ne potraje. 
Ima li smisla da se ja zamaram time kada će superpozitivna ja otići, ili da jednostavno uživam u sretnim, malim stvarcama?
Ili. Da. Sretne stvarčice su kul. Haha.
Plakala sam neki dan. Jako. Zbog svega. Najviše zbog njega. I onog drugog njega. Joj. Joj. Joj.
Balavica.
Ali, nakon toga, sljedeći dan sam bila sva prpošna i poletna. I danas sam sva prpošna i poletna. Super. Pozitivna.
Upoznala sam prekul curu na natjecanju iz engleskog danas. *maše* Želim da je više takvih ljudi oko mene. Očajnički mi fale normalni ljudi. Normalni ljudi, kul ljudi. Sam ispit sam napisala, vrlo vjerojatno, stravično. Heh, vidjet ćemo. Briga me.
„Da, Majo?“
„A, hoćete li se vi ljutiti ako mi budemo zadnji?“
„Neeeeee! Pa ja vas volim! Ja ću vas uvijek voljeti! Čak i ako budete zadnji, ja ću vas voljeti!“
Ja nisam Maja. Ali ovakve me izjave plaše. :D
S tom sam Majom danas i porazgovarala nakon mjeseci komunikacije na minimumu. Više se niti ne sjećam zašto. Sad sve oke. R2D2.
Upoznala sam i neku drugu Maju, Bunnynu sestričnu. Da. Bila sam danas posebno društvena i raspoložena.
Posvađala se i pomirila s nekime.
Bolje upoznala jednu djevojku koju nisam smatrala toliko dragom prije par dana. Oho. Mišljenje se zavrtilo. Jaaaako zavrtilo. *lavs Palmas*
Odlučila prestati s određena osoba-situejšn. Naravno, baš kad ja odlučim to prekinuti, dođu mi ljudi sa svojim pretpostavkama i mišljenjima. Ne olakšavaju. Nikako. Ne.
Tambura me jako oraspoložila preko msn-a jučer. Haha. Zaboraviš koliko voliš neke ljude, a onda dva sata baljezgaš gluposti, s Balaševićem u podlozi i shvatiš da stvarno premalo koristiš riječi volim te.
Petak i subota, debata. Uh-oh. Trebala bih pripremati svoj govor. Određene okolnosti otežavaju. Al dobro. Sve bude oke. Uvijek je.
Idem i u cinestar s Tamburom. Majka je ionako posebno raspoložena, možda budem i prespavala kod Dubravke. Ja sretna.
Odužila sam već s nečim što je samo trebalo biti „ja sam sretna!“. Na Veliki ponedjeljak napokon krećem u Španjolsku. Ako mama bude ovako normalna kao sad, bit će super.
Želim vam puno superpozitive. Hug person šalje puno zagrljaja. *tambura, bunny, dubravka,os-volim vas* Budite hepi. :D
So we danced, and danced running into circles.
Djevojčica pleše s točkastim kišobranom u ruci. Smije se od srca. I tjera zle kukce s pijedestala svojih snova.
Čovjeku valjda treba malo bolesti da bi posložio prioritete i želje u glavi. (Lijepo ti je biti malko bolestan!) Mislim da ipak nije samo bolest tu u pitanju, jer sumnjam da temperatura, nos koji curi i hrapavo grlo zbilja pomažu čovjeku u odlukama. Ali onih tjedan dana, više ili manje, koliko vam ta bolest kupi vremena, da se odmorite od ljudi i svega – to pomaže.
Za otprilike dva tjedna idem na put. Tjedan dana sama s mamom (koja je sve samo ne fora, kakvom ju Dubravka ponekad smatra) nije moja ideja dobrog provoda. Ali, kao što rekoh, tjedan dana odmora te bar malo srede i opamete.
Zna Orianne da je ona drska i većinom kriva za svađe. Samo što se ne zna ispričati. (Isprika nije oruđe ranjivih. Isprika je odlika velikih.) I zna da će, ako smiri debilne mušice u svojoj glavi, provesti jako lijepih tjedan dana. Shvatila je koliko nezahvalna zna biti, koliko glupa i razmažena, i to je odlučila promijeniti i uživati u životu.
I puno će fotografirati, i tražiti inspiraciju, i pisati, i činiti stvari koje je mislila da nikada neće činiti, i riskirati. I smijati će se, i biti vesela. Sretna.
I otpleše u noć.
Orianne.
Prijevod je loš, nitko ne zna što govorim.
Nisam tužna. Ni zbunjena. Ni odsutna.
Sretna sam.
Đurđica je razgovarala s Dubravkom. „Đurđica je zaljubljena u svog najboljeg prijatelja“, rekla je. Iako nije zaljubljena. Samo osjeća blagu neravnodušnost, to nije ljubav, i definitivno nije zaljubljenost. Đurđica zapravo i nema najboljeg prijatelja, nekako misli da je ta titula nepravedno stečena. Ali i dalje joj je slatko kad ju najbolji prijatelj pita zašto je ljuta na njega i kad ju pokušava oraspoložiti. I ne može si pomoći. Vjerojatno je zbog toga neravnodušna, zbog tog truda. Jer Đurđica voli kad se ljudi trude oko nje. O, ona to jako voli. Inače se trudi oko drugih, a kad dođe zamjena uloga, onda je jako sretna. I osjeća se posebnom. Je li to sebično?
„Dubravka to zna“, odgovori joj prijateljica i blago se nasmiješi. No krasno. Postala sam predvidljiva, a to nikako nije dobro. Ne, ne, ne.
Možda ipak jesam zbunjena. No, kao da je bitno. Sretna sam i raspoložena. Nekad više, nekad manje. Skačem po stijenama i upadam u more. Smijem se k'o zadnji idiot masakrirajući pizzu. Oponašam cajka-zvijezdu na aerobiku. Opet sam ona stara.
Čini mi se da živim ciklično. Malo sretna, malo nesretna, malo vesela, malo tužna. I ne smjenjuje se redovito. Ali dobro je, držim se.
Kako.
U veljači misliš da imaš još vremena, a onda u ožujku paničariš jer to isto vrijeme gubiš, nema ga, prolazi tako brzo. Pupoljci su posvuda, ljubičice izviruju iz zemlje, ti se raduješ proljeću kao i svi ne-zimski ljudi koji mrze teške skafandere i debele tenisice (iako navedeno nikad ne nosiš, ne da ti se). A opet te nešto stegne u grlu kad pomisliš na ožujak.
Strah od starenja? Ne, toga se ne bojiš. A ni smrti. O strahu od onoga poslije bi se dalo raspravljati, ali ni to nema pretjerano veze s ovim. Dobro. Strah od nečega što bi se moglo dogoditi? Ne. Da. Ne. Možda samo kraj nekih stvari, da, to ti se nimalo neće svidjeti, ali taj dio priče ne spada pod kategoriju strah nego sustav sucks kategoriju. A možda to ipak i je strah. Iako si znala da će doći kraj.
Bojiš se, da. Nečega se bojiš. Saznaj čega i riješi to, jer ovako opet samo gubiš vrijeme. Uživaj u životu i vremenu koje imaš. Uvijek imaš još osam sekundi života, rekao je tvoj učitelj. Iskoristi ih. Tjeskobu ostavi za pms.
* * *
Pa, kvragu, Djevojko. Opet previše razmišljaš.
Sretna. Sretna. Sretna?
p.s. Pogledajte film Romeo i Julia. Onaj s DiCapriom.
Ja oduševljena. Muzika predivna, gluma odlična, koncept super.
